Postanak (Prva knjiga Mojsijeva )

Tada se Bog spomenu Noe i svih zvijeri i sve stoke, što su bili s njim u kovčegu, pa pusti Bog da puhne vjetar na zemlju, tako da je voda opadala.

Zatvoriše se izvori bezdana i ustave nebeske, i dad s neba prestade.

Voda je pomalo otjecala sa zemlje, i nakon sto i pedeset dana opade voda.

Sedamnaesti dan sedmoga mjeseca ustavi se kovčeg na gori araratskoj.

Voda je onda dalje opadala do desetoga mjeseca. Prvi dan desetoga mjeseca pokazaše se vrhovi.

Kad prođe četrdeset dana, otvori Noa prozor kovčega, što ga je bio načinio,

I ispusti gavrana, koji je lijetao tamo i ovamo, dok ne presahnu voda na zemlji.

Tada ispusti golubicu, da vidi, je li voda otekla sa zemlje.

Ali golubica ne nađe mjesta, gdje bi stala noga njezina, pa se vrati k njemu u kovčeg; jer je voda još pokrivala svu površinu zemlje. On pruži ruku svoju, uhvati je i uze k sebi u kovčeg.

Onda počeka još sedam daljnih dana, pa opet ispusti golubicu iz kovčega.

Golubica se vrati k njemu istom pred večer; i gle, ona je imala u kljunu zelen list maslinov; tada spozna Noa, da su vode otekle sa zemlje.

Ipak počeka još sedam daljnih dana, pa opet ispusti golubicu; ali se ona više ne vrati k njemu.

Šest stotina prve godine, prvi dan prvoga mjeseca usahnuše vode na zemlji; tada Noa otkri krov na kovčegu i pogleda, i vidje da se je površina zemlje počela sušiti.

I dvadeset i sedmi dan drugoga mjeseca bila je zemlja suha.

Tada reče Bog Noi:

"Izađi iz kovčega ti i s tobom žena tvoja, sinovi tvoji i žene sinova tvojih!

Sa sobom uzmi sve razne vrste životinja, što su s tobom: ptice, stoku i sve, što gmiže po zemlji, da se slobodno kreću po zemlji, da se rasplode i razmnože na zemlji!"

I tako izađe Noa is njim sinovi njegovi, njegova žena i žene sinova njegovih.

Sve zvijeri, sve sitne životinje i sve ptice, sve, što se samo miče na zemlji, po vrstama svojim, izađe iz kovčega.

Tada Noa podiže Gospodu žrtvenik, uze po komad od svih čistih životinja i od svih čistih ptica i prinese na žrtveniku žrtvu paljenicu.

Kad omirisa Gospod miris ugodni, reče u sebi: "Nikada više neću prokleti zemlje zbog ljudi; i makar je mišljenje srca čovječjega zlo od njegove mladosti, neću ipak više uništiti sva živa bića, kao što učinih.

Od sada, dok bude zemlje, neće više nestajati sjetve ni žetve, studeni ni vrućine, ljeta ni zime, dana ni noći."