Knjiga o Jobu

Loviš li lavici lov i utažiš li lavićima glad,

Kad se u špiljama šćućure i vrebaju u svojemu zaklonu?

Znaš li vrijeme, kad se divokoze legu? Vidiš li, kad se košute legu?

Brojiš li mjesece, dokle nose, znaš li vrijeme, kada se legu?

Savijaju se i mlade legu; lahko se opraštaju svojih bolova.

Kozlići su njihovi jaki i rastu vani, odu i više se ne vraćaju

Tko je dao slobodu divljemu magarcu, tko je razdriješio remene tomu divljaku,

Kojemu dadoh pustinju za kuću i pustoš slanu za stan?

On se smije vrevi gradskoj, ne sluša vike goniča;

Gorama prolazi i pase; nanjuši svaku zelen.

Hoće li ti dragovoljno služiti divlji bik i noćiti za jaslama tvojim?

Možeš li divljega bika užem prisiliti u ralo, da vuče brazde za tobom?

Možeš li se osloniti na njega, jer mu je snaga tako silna i ostavljaš li na njemu svoj posao?

Misliš li, da će ti on svesti ljetinu i na gumno tvoje složiti!

Noj kreće živo krila, kao da bi bila krila i perje rode;

A on povjeri svoja jaja zemlji, pusti ih da se griju na pijesku;

Nije mu briga, hoće li ih noga pogaziti ili ih divlja zvijer razbiti.

Tvrdo postupa s mladima svojim, kao da nijesu njegovi; ne brine se, jeli mu je trud uzalud.

Jer mu Bog nije udijelio mudrosti, nije mu dao nimalo razboritosti.

Ali kad se visoko podigne, smije se konju i konjaniku.

Jesi li ti dao konju snagu, jesi li mu uresio vrat grivom?

Hoćeš li ga poplašiti kao skakavca; njegovo krasno hrzanje u strah nagoni!

Kopa zemlju, veseo je od snage, nasrće na oružje;

Ruga se strahu, ne plaši se i ne uzmiče ispred mača.

Pozvekuje nad njim tobolac, sijeva koplje i sulica;

On ljutito topta i kopa zemlju, i ne zadrža ga, kad zatrubi truba bojna.

Svaki put, kad zatrubi, on zarže: Ihhiih! Izdaleka već nanjuši boj, gromki glas vođa, bojnu viku.

Je li po tvojoj mudrosti poleti jastrijeb, raširi krila svoja na jug?

Je li se po tvojoj uputi visoko diže orao, da gnijezdo svoje vrh timora vije?

Na hridini ima svoje gnijezdo, vidik svoj na strmoj vrleti.

Odatle poviruje na hranu, daleko mu vide oči.

Ptići njegovi srču krv; gdje leže lešine, ondje su oni.

Tako je Gospod govorio Jobu. Onda upita:

Hoće li se kudilac još prepirati sa Svemoćnim? Tko tuži Boga, neka odgovori na to!

Tada odgovori Job Gospodu i reče:

Ah, ja sam odveć malen: što da odvratim? Mećem ruku na usta.

Jedanput sam govorio - neću opet; i dvaput - neću više!