Poslanica Jakovljeva
Jakovljeva, glava 3
Ne budite, braćo moja, mnogi učitelji, znajući, da ćemo biti strože suđeni!
Jer svi griješimo u mnogome. Ako tko u govoru ne griješi, taj je savršen čovjek; može zauzdati i sve tijelo.
Ako li konjima mećemo uzde u usta, da nam se pokoravaju, s time sve tijelo njihovo ravnamo.
Gle, i lađe, iako su velike, i silni ih vjetrovi gone, okreću se malim kormilom, kamogod hoće volja kormilarova.
A tako je i jezik malen ud, a ipak čini silno s velikim stvarima. Gle, mala vatra, i koliku šumu zapali!
I jezik je vatra, svijet nepravde. Jezik je među našim udovima, koji kalja sve tijelo i pali kolo života našega, sam zapaljen od pakla.
Jer narav svih divljih životinja i ptica i gmazova i ostalih živina kroti se i ukroćena je bila od čovječje naravi,
A jezika nitko od ljudi ne može ukrotiti, to nemirno zlo, puno otrova smrtonosnoga.
Njim blagoslivljamo Boga i Oca, i njim kunemo ljude, koji su stvoreni na sliku Božju.
Iz tih usta izlazi blagoslov i kletva. Ne valja, braćo moja da ovo tako biva.
Može li izvor iz istoga otvora točiti slatko i gorko?
Može li, braćo moja, smokva masline rađati ili trs smokve? Tako ne može slani izvor učiniti slatke vode.
Tko je među vama mudar i pametan, neka pokaže dobrim življenjem djela svoja u krotkosti mudrosti!
Ako li imate gorku zavist i svađu u srcu svojemu, ne hvalite se i ne lažite na istinu!
Ovo nije mudrost, što silazi odozgo, nego zemaljska, tjelesna, đavolska.
Jer gdje je zavist i svađa, ondje je nered i svako zlo djelo,
A mudrost odozgo jest najprije čista, onda mirotvorna, čedna, popustljiva, poslušna, puna milosrđa i dobrih plodova, nepristrana, nelicemjerna.
A plod pravde sije se u miru onima, koji mir čine.
