Knjiga o Jobu



Job, glava 20


Sofar iz Naamata progovori tad i reče:

Tweet thisPost on Facebook

Misli me tjeraju da ti odgovorim, i zato u meni vri to uzbuđenje

Tweet thisPost on Facebook

dok slušam ukore koji me sramote, al odgovor mudar um će moj već naći.

Tweet thisPost on Facebook

Zar tebi nije od davnine poznato, otkad je čovjek na zemlju stavljen bio,

Tweet thisPost on Facebook

da je kratka vijeka radost opakoga, da kao tren prođe sreća bezbožnička.


Pa ako stasom i do neba naraste, ako mu se glava dotakne oblaka,

Tweet thisPost on Facebook

poput utvare on zauvijek nestaje; koji ga vidješe kažu: "Gdje je sad on?"


Kao san bez traga on se rasplinjuje, nestaje ga kao priviđenja noćnog.


Nijedno ga oko više gledat neće, niti će ga mjesto njegovo vidjeti


Njegovu će djecu gonit siromasi: rukama će svojim vraćati oteto.


Kosti su njegove bujale mladošću; gle, zajedno s njome pokošen je sada.

Tweet thisPost on Facebook

Zlo bijaše slatko njegovim ustima te ga je pod svojim jezikom skrivao;

Tweet thisPost on Facebook

sladio se pazeć da ga ne proguta i pod nepcem svojim zadržavao ga.

Tweet thisPost on Facebook

Ali hrana ta mu trune u utrobi, otrovom zmijskim u crijevima postaje.


Blago progutano mora izbljuvati. Bog će ga istjerat njemu iz utrobe.


Iz zmijine glave otrov je sisao: sada umire od jezika gujina.

Tweet thisPost on Facebook

Potoke ulja on gledat više neće, ni vidjet gdje rijekom med i mlijeko teku.


Vratit će dobitak ne okusivši ga, neće uživat u plodu trgovine.

Tweet thisPost on Facebook

Jer je sirotinju gnjeo i tlačio, otimao kuće koje ne sazida,

Tweet thisPost on Facebook

jer ne bješe kraja požudi njegovoj, njegova ga blaga neće izbaviti.


Jer mu proždrljivost ništa ne poštedi, ni sreća njegova dugo trajat neće.

Tweet thisPost on Facebook

Sred izobilja u škripcu će se naći, svom će snagom na nj se oboriti bijeda.

Tweet thisPost on Facebook

I dok hranom bude trbuh svoj punio, Bog će na nj pustiti jarost svoga gnjeva, sasut dažd strelica na meso njegovo.


Ako i izmakne gvozdenom oružju, luk će mjedeni njega prostrijeliti.


Strijelu bi izvuko, al' mu probi leđa, a šiljak blistavi viri mu iz žuči. Kamo god krenuo, strepnje ga vrebaju,


na njega tmine sve tajnom očekuju. Vatra ga ništi, ni od kog zapaljena, i proždire sve pod njegovim šatorom.


Gle, nebo krivicu njegovu otkriva, i čitava zemlja na njega se diže.


Njegovu će kuću raznijeti poplava, otplaviti je u dan Božje jarosti.


Takvu sudbinu Bog priprema zlikovcu i takvu baštinu on mu dosuđuje.







This goes to iframe