Knjiga Nehemijina

Kad doznade Sanbalat, da mi gradimo zid, rasrdi se i razgnjevi vrlo. Rugao se je Judejcima

I rekao im pred suplemenicima svojim i pred narodom samarijskim: "Što rade ti nemoćni Judejci? Hoće li im se volja ispuniti? Hoće li žrtvovati i jednoga dana svršiti? Hoće li iz ruševina privesti u život kamenje, što je ipak spaljeno?"

Tada reče Amonac Tobija, što je stajao uz njega: "Pusti, neka zidaju! Da iskoči lisica, razrušit će im na komade kameni zid njihov."

"Čuj, Bože naš, kako smo postali na ruglo! Obrati ruglo njihovo na njihovu glavu i daj da budu u zemlji robovi prezira!

Ne oprosti im njihova zlodjela! Grijeh njihov neka se ne izbriše pred tobom, jer su jade zadali onima, koji grade!"

A mi smo dalje zidali zid, i sav je zid bio popravljen do pola visine. Odatle je narod crpio volju za rad.

Kad je čuo Sanbalat, da je napredovalo popravljanje zidova jerusalemskih i da se počelo zatvarati pukotine, razgnjeviše se vrlo.

Zavjeriše se svi zajedno da dođu i napadnu Jerusalem i da ga unište.

A mi smo se molili Bogu i postavljali smo za sigurnost od njih noću i danju stražu proti njima.

A Judejci izjaviše: "Klonula je snaga nosiocima i veoma je mnogo podrtina. Nijesmo u stanju da zidamo zid dalje."

A naši protivnici rekoše: "Da ne doznadu i ne opaze, dokle ne dođemo među njih, da ih pobijemo i gradnju prekinemo."

I kad dođoše Judejci, što su stanovali u njihovoj blizini, i rekoše nam deset puta iz svih mjesta: "Vi se morate povratiti k nama"

Onda ja na mjestima dublje položenim iza zida, gdje je bilo slobodne zemlje, ponamjestih narod po porodicama poredan s njihovim mačevima, kopljima i lukovima.

Kad sam ga bio razgledao, rekoh starješinama, predstojnicima i ostalom narodu: "Ne bojte se od njih! Mislite na Gospoda, velikoga i strašnoga, i borite se za braću svoju, za sinove i kćeri svoje, za žene i kuće svoje!"

Kad čuše neprijatelji naši, da smo bili doznali i da je Bog bio razbio njihovu namjeru, mogli smo se opet vratiti k zidu, svaki na svoj posao.

Od onoga dana bila je samo jedna polovina mojih momaka zaposlena na gradnji, druga je polovina nosila koplje i štit, luk i oklop. Iza svega naroda judejskoga stajali su knezovi.

I oni, koji su zidali zid, i oni, koji su teret nosili, bili su naoružani Jednom su rukom radili, druga je držala oružje.

Svaki od onih, koji su bili zaposleni na gradnji, imao je mač pripasan uz bedricu i tako je zidao. Trubač je stajao uza me.

Starješinama, predstojnicima i ostalom narodu dadoh ovaj naputak: "Posao je velik i dug, a mi smo razdijeljeni po zidu, daleko jedan od drugoga.

Kad čujete trubu da trubi, onda se strčite k nama! Bog naš borit će se za nas."

Tako smo radili posao. A jedna je polovina držala koplja od uzlaska zore do izlaska zvijezda.

Još zapovjedih tada narodu: "Svaki sa slugom svojim neka noćuje u Jerusalemu, da bi nam noću stražili, a danju radili!"

Ja, moja braća, moji momci; stražari, što su mi bili pridijeljeni, nijesmo svlačili sa sebe svojih haljina. Svaki se je odrekao vode.