Knjiga o Jobu
Job, glava 12
Job progovori i reče:
Uistinu, vi ste cvijet naroda, sa vama će izumrijeti mudrost.
Ali i ja znam ko i vi misliti, ni u čemu od vas gori nisam: tko za stvari takve ne bi znao?
Prijateljima sam svojim ja na podsmijeh što zazivam Boga da mi odgovori! Na podsmijeh ja sam - pravednik neporočan!
Prezirat je nesretnika - sretni misle, udariti treba onog što posrće!
Dotle su na miru šatori pljačkaša, izazivači Boga žive bezbrižno kao da Boga u šaci svojoj drže!
Ali, pitaj zvijeri, i poučit će te; ptice nebeske pitaj, i razjasnit će ti.
Gušteri zemlje to će ti protumačit, ribe u moru ispripovjedit će ti.
Od stvorenja sviju, koje ne bi znalo da je sve to Božja ruka učinila.
U ruci mu leži život svakog bića i dah životvorni svakog ljudskog tijela.
Zar uhom mi ne sudimo besjedu ko što kušamo nepcem okus jela?
Sjedine mudrost donose čovjeku, a s vijekom dugim umnost mu dolazi.
Ali u Njemu mudrost je i snaga, u Njemu savjet je i sva razumnost.
Što razgradi, sagradit neće nitko, kog zatvori, nitko ne oslobađa.
Ustavi li vodu, suša nastaje; pusti li je, svu zemlju ispremetne.
Jer u njemu je snaga i sva mudrost, njegov je prevareni i varalica.
On savjetnike lišava razbora, suce pametne udara bezumljem.
On otpasuje pojas kraljevima i užetom im vezuje bokove.
On bosonoge tjera svećenike i mogućnike sa vlasti obara.
On diže riječ iz usta rječitima i starcima pravo rasuđivanje.
On sasiplje prezir po plemićima i junacima bedra raspasuje.
On dubinama razotkriva tmine i sjenu smrtnu na svjetlo izvodi.
On diže narod pa ga uništava, umnoži ga a potom iskorijeni.
On zaluđuje vladare naroda te po bespuću lutaju pustinjskom
i pipaju u tmini bez svjetlosti glavinjajući poput pijanaca.
