Knjiga o Jobu

Očima svojim sve to ja vidjeh, ušima svojim čuh i razumjeh.

Sve što vi znate znadem to i ja, ni u čemu od vas gori nisam.

Zato, zborit moram sa Svesilnim, pred Bogom svoj razlog izložiti.

Jer, kovači laži vi ste pravi, i svi ste vi zaludni liječnici!

Kada biste bar znali šutjeti, mudrost biste svoju pokazali!

Dokaze mi ipak poslušajte, razlog mojih usana počujte.

Zar zbog Boga govorite laži, zar zbog njega riječi te prijevarne?

Zar biste pristrano branit htjeli Boga, zar biste mu htjeli biti odvjetnici?

Zar bi dobro bilo da vas on ispita? Zar biste ga obmanuli ko čovjeka?

Kaznom preteškom on bi vas pokarao poradi potaje vaše pristranosti.

Zar vas veličanstvo njegovo ne plaši i zar vas od njega užas ne spopada?

Razlozi su vam od pepela izreke, obrana je vaša obrana od blata.

Umuknite sada! Dajte da govorim, pa neka me poslije snađe što mu drago.

Zar da meso svoje sam kidam zubima? Da svojom rukom život upropašćujem?

On me ubit može: nade druge nemam već da pred njim svoje držanje opravdam.

I to je već razlog mojega spasenja, jer bezbožnik preda nj ne može stupiti.

Pažljivo mi riječi poslušajte, nek vam prodre u uši besjeda.

Gle: ja sam pripremio parnicu, jer u svoje sam pravo uvjeren.

Tko se sa mnom hoće parničiti? - Umuknut ću potom te izdahnut.

Dvije mi molbe samo ne uskrati da se od tvog lica ne sakrivam:

digni s mene tešku svoju ruku i užasom svojim ne straši me.

Tada me pitaj, a ja ću odgovarat; ili ja da pitam, ti da odgovaraš.

Koliko počinih prijestupa i grijeha? Prekršaj mi moj pokaži i krivicu.

Zašto lice svoje kriješ sad od mene, zašto u meni vidiš neprijatelja?

Zašto strahom mučiš list vjetrom progonjen, zašto se na suhu obaraš slamčicu?

O ti, koji mi gorke pišeš presude i teretiš mene grijesima mladosti,

koji si mi noge u klade sapeo, i koji bdiš nad svakim mojim korakom i tragove stopa mojih ispituješ!

Život mi se ko trulo drvo raspada, ko haljina što je moljci izjedaju!