Knjiga o Jobu

Sofar iz Naamata progovori tad i reče:

Misli me tjeraju da ti odgovorim, i zato u meni vri to uzbuđenje

dok slušam ukore koji me sramote, al odgovor mudar um će moj već naći.

Zar tebi nije od davnine poznato, otkad je čovjek na zemlju stavljen bio,

da je kratka vijeka radost opakoga, da kao tren prođe sreća bezbožnička.

Pa ako stasom i do neba naraste, ako mu se glava dotakne oblaka,

poput utvare on zauvijek nestaje; koji ga vidješe kažu: "Gdje je sad on?"

Kao san bez traga on se rasplinjuje, nestaje ga kao priviđenja noćnog.

Nijedno ga oko više gledat neće, niti će ga mjesto njegovo vidjeti

Njegovu će djecu gonit siromasi: rukama će svojim vraćati oteto.

Kosti su njegove bujale mladošću; gle, zajedno s njome pokošen je sada.

Zlo bijaše slatko njegovim ustima te ga je pod svojim jezikom skrivao;

sladio se pazeć da ga ne proguta i pod nepcem svojim zadržavao ga.

Ali hrana ta mu trune u utrobi, otrovom zmijskim u crijevima postaje.

Blago progutano mora izbljuvati. Bog će ga istjerat njemu iz utrobe.

Iz zmijine glave otrov je sisao: sada umire od jezika gujina.

Potoke ulja on gledat više neće, ni vidjet gdje rijekom med i mlijeko teku.

Vratit će dobitak ne okusivši ga, neće uživat u plodu trgovine.

Jer je sirotinju gnjeo i tlačio, otimao kuće koje ne sazida,