Knjiga o Jobu

Napokon otvori Job usta i prokle dan svoj;

poče svoju besjedu i reče:

O, ne bilo dana kad sam se rodio i noći što javi: "Začeo se dječak!"

U crnu tminu dan taj nek se prometne! S visina se njega Bog ne spominjao, svjetlost sunčeva ne svijetlila mu više!

Mrak i sjena smrtna o nj se otimali, posvema ga tmina gusta prekrila, pomrčine dnevne stravom ga morile!

O, da bi ga tama svega presvojila, nek se ne dodaje danima godine, nek ne ulazi u brojenje mjeseci!

A noć ona bila žalosna dovijeka, ne čulo se u njoj radosno klicanje!

Prokleli je oni štono dan proklinju i Levijatana probudit su kadri!

Pomrčale zvijezde njezina svanuća, zaludu se ona vidjelu nadala, i zorinih vjeđa ne gledala nigda!

Što mi od utrobe ne zatvori vrata da sakrije muku od mojih očiju!

Što nisam mrtav od krila materina, što ne izdahnuh izlazeć iz utrobe?

Čemu su me dva koljena prihvatila i dojke dvije da me nejaka podoje?

U miru bih vječnom počivao sada, spavao bih, pokoj svoj bih uživao

s kraljevima i savjetnicima zemlje koji su sebi pogradili grobnice,

ili s knezovima, zlatom bogatima, što su kuće svoje srebrom napunili.

Ne bih bio - ko nedonošče zakopano, ko novorođenče što svjetla ne vidje.

Zlikovci se više ne obijeste ondje, iznemogli tamo nalaze počinka.

Sužnjeve na miru tamo ostavljaju: ne slušaju više poviku stražara.

Malen ondje leži zajedno s velikim, rob je slobodan od gospodara svoga.

Čemu darovati svjetlo nesretniku i život ljudima zagorčene duše,

koji smrt ištu, a ona ne dolazi, i kao za blagom, za njome kopaju?

Grobnom bi se humku oni radovali, klicali od sreće kad bi grob svoj našli.

Što će to čovjeku kom je put sakriven, koga je Bog sa svih strana zapriječio?

Zato videć hranu, uzdahnuti moram, ko voda se moji razlijevaju krici.

Obistinjuje se moje strahovanje, snalazi me, evo, čega god se bojah.

Pokoja ni mira meni više nema, u mukama mojim nikad mi počinka.