Psalmi

Dušo moja, slavi Gospoda Velik si veoma, Gospode, Bože moj; obukao si se u sjaj i veličanstvo!

Zaogrnuo si se svjetlošću kao plaštem, držiš nebo razapeto kao šator.

Grede svojih dvorova u vodu si uzidao, oblaci su kola tvoja, šumiš na krilima vihora.

Činiš vjetrove anđelima svojim i ognjene plamene slugama svojim.

Postavio si zemlju na stupove njezine, ona se ne pomješta dovijek vijeka.

Bezdan ju je pokrio kao haljina; na gorama su stajale vode.

A od prijetnje su tvoje bježale, i uzmicale su od gromovnoga glasa tvojega.

Uzdigle se gore, spustile se doline u mjesto, što si im ga odredio.

Tako si postavio međe, kojih nikada ne prelaze; ne smiju opet pokriti zemlju.

Izveo si izvore po dolinama, oni teku između gora.

Napajaju sve zvijeri poljske, divlji magarci gase iz njih žeđu svoju.

Na njima stanuju ptice nebeske, s grana se razliježe pjevanje njihovo.

Napajaš gore iz dvorova svojih, plodom se djela tvojih siti zemlja.

Daješ te raste trava stoci i bilje na korist čovjeku, da izvedeš kruh iz zemlje,

I vino, koje veseli srce čovjeku, i ulje, koje mu čini lice sjajnim, i kruh, koji oživi snagu čovjeku.

Tada se napoje najveća drveta, cedri libanonski, što ih je on zasadio.

Na njima ptice viju gnijezda, roda, koja gradi gnijezdo svoje na čempresima.

Gore visoke pripadaju divokozama, pećine su zaklon jazavcima.

Stvori mjesec, da pokazuje vremena, sunce poznaje mjesto zapada svojega.

Prostireš tamu i biva noć; tada se miče sva zvjerad šumska.

Lavici viču za plijenom i traže od Boga hrane sebi.

Sunce izađe, i oni se povlače i liježu u špilje svoje.

Tada ide čovjek na posao svoj do večera.

Kako je mnogo djela tvojih, Gospode! Sva si mudro stvorio; puna je zemlja blaga tvojega.

Tu je more, tako veliko, na obadvije strane tako daleko: u njemu vrvi bez broja, životinje sitne i velike.

Tamo lađe plove, Levijatan, kojega si načinio, da se igra po njemu.

Svi tebe čekaju, da ih nahrani; na vrijeme.

Kad im daješ, pobiraju; kad otvaraš ruku, nasite se dobro.

A odvratiš li lice svoje, preplaše se; uzmeš li im dah, poginu i vraćaju se opet u prah.

Kad pošlješ duh svoj, stvaraju se; tako obnavljaš lice zemlji.

Neka uvijek traje slava Gospodnja; Gospod se veseli za djela svoja.

On pogleda na zemlju, i ona se trese; on se dotakne gola, i one se dime.

Pjevat ću Gospodu, dok sam živ; slavit ću Gospoda, svojega, dok sam god.

Neka mu se dopadne pjesma moja! Ja, ja se veselim u Gospodu.

Ah, da bi nestalo grješnika sa zemlje, i da ne bi ostali na životu bezbožnici! A ti, dušo moja, slavi Gospoda! Aleluja!