Psalmi

Aleluja!

Hvalite Jahvu, jer je dobar, jer je vječna ljubav njegova!

Tko će izreć djela moći Jahvine, tko li mu iskazat sve pohvale?

Blaženi što drže naredbe njegove i čine pravo u svako doba!

Sjeti me se, Jahve, po dobroti prema svome puku, pohodi me spasenjem svojim,

da uživam sreću izabranih tvojih, da se radujem radosti naroda tvoga, da tvojom se baštinom ponosim.

Zgriješismo kao oci naši, činismo bezakonje, bezbožno radismo.

Oci naši u Egiptu, nehajni za čudesa tvoja, ne spominjahu se velike ljubavi tvoje, već na Svevišnjeg digoše se na Crvenom moru.

Ali on ih izbavi rad imena svoga, da pokaže silu svoju.

Zapovjedi Crvenome moru, i presahu ono, provede ih izmed vala kao kroz pustinju.

Iz ruku mrzitelja njih izbavi, oslobodi iz ruke dušmana.

I prekriše vode neprijatelje njine, ne ostade nijednoga od njih.

Vjerovahu riječima njegovim i hvale mu pjevahu.

Zaboraviše brzo djela njegova, ne uzdaše se u volju njegovu.

Pohlepi se daše u pustinji, iskušavahu Boga u samoći.

I dade im što iskahu, al' u duše njine on groznicu posla.

Zavidješe tada Mojsiju u taboru, Aronu, kog posveti Jahve.

Otvori se zemlja, Datana proždrije, Abiramovo pokri mnoštvo.

Oganj pade na sve mnoštvo njino i zlotvore plamen sažga.

Načiniše tele na Horebu, klanjahu se liku od zlata slivenu.

Zamijeniše Slavu svoju likom bika što proždire travu.

Zaboraviše Boga, koji ih izbavi u Egiptu znamenja čineći

i čudesa u Kamovoj zemlji i strahote na Crvenome moru.

Već namisli da ih satre, al' Mojsije, izabranik njegov, zauze se za njih da srdžbu mu odvrati, te ih ne uništi.

Prezreše oni zemlju željkovanu ne vjerujuć njegovoj riječi.

Mrmljahu pod šatorima svojim, ne poslušaše glasa Jahvina.

Zakle se tada podignutom rukom: sve će ih pokosit u pustinji,

potomstvo njino međ narode razbacat, njih razasut po zemljama.

Posvetiše se Baal Peoru i jedoše žrtve bogova mrtvih.

Razjariše ga nedjelima svojim, i on na njih pošast baci.

Al' se Pinhas diže, sud izvrši i pošasti nesta tada.

U zasluge to mu uđe u sva pokoljenja dovijeka.

Razjariše ga opet kraj voda meripskih, i Mojsija zlo pogodi zbog njih,

jer mu duh ogorčiše, nesmotrenu riječ izusti.

I ne istrijebiše naroda za koje im Jahve bješe naredio.

S poganima miješahu se, naučiše djela njina.

Štovahu likove njihove koji im postaše zamka.

Žrtvovahu sinove svoje i svoje kćeri zlodusima.

Prolijevahu krv nevinu, krv sinova i kćeri svojih, koje žrtvovahu likovima kanaanskim. Zemlja bješe krvlju okaljana,

djelima se svojim uprljaše, učiniše preljub svojim nedjelima.

Na svoj narod Jahve srdžbom planu, zgadi mu se njegova baština.

Predade ih u ruke pogana, te vladahu njima mrzitelji njini.

Mučili ih neprijatelji i tlačili rukom svojom.

Prečesto ih izbavljaše, al' ga razjariše naumima svojim: pokošeni bjehu za bezakonja svoja.

On pogleda opet na nevolju njinu kad njihove molitve začu,

i sjeti se svog Saveza s njima, sažali se na njih u velikom milosrđu svome.

Učini da nađu milost u onih što ih bjehu zarobili.

Spasi nas, Jahve, Bože naš, i saberi nas od bezbožnih naroda, da slavimo tvoje sveto ime, da se tvojom slavom ponosimo.

Blagoslovljen Jahve, Bog Izraelov, od vijeka do vijeka! I sav narod neka kaže: "Amen! Aleluja!"