Knjiga Tužaljke (ili Jadikovke Jeremijine )

Spomeni se, Gospode, što nas je zadesilo! Pogledaj i vidi sramotu našu!

Baština naša dopade drugima, kuće naše strancima.

Sirote smo, bez oca, matere naše kao udovice.

Pijemo za novac vodu svoju, moramo plaćati za drva vlastita.

Na vratu su nam tlačitelji iscrpljeni smo i ne nalazimo mira.

Pružili smo ruku Egiptu i Asiriju, da se nasitimo.

Oci su naši sagriješili i nema ih više. Opačine njihove moramo mi nositi.

Sluge su gospodari nad nama; nitko nas ne izbavlja iz ruku njihovih.

Donosimo sebi kruh sa strahom za život od mača u pustinji.

Kao peć gori koža nas u žeravici gladi.

Sramotili su žene na Sionu, djevojke po gradovima Judinim.

Knezovi su bili vješani od l njih, prezrena je bila čast staraca.

Mladići nose mlin; pod teretom drva posrću dječaci.

Na vratima ne sjede više starci; mladiće ne sjedinjuje igra.

Nestalo je radosti srcu našemu, igra se naša pretvorila u žalost.

Pala nam je kruna s glave; teško nama, što smo sagriješili!

Stoga je srce naše oslabilo, stoga je oko naše potamnjelo:

Zbog gore Siona, što je opustjela, i lisice brzaju po njoj.

Ti, Gospode, stoluješ u vijeke, prijestolje tvoje stoji odvijeka dovijeka.

Zašto hoćeš da nas zaboraviš dovijeka, da nas ostaviš zauvijek?

Obrati nas, Gospode, k sebi! Mi se vraćamo natrag. Ponovi dane naše kako su bili prije!

Ili si nas zar sasvim odbacio? Srdiš li se na nas toliko?