Djela Apostolska

I kao što je bilo određeno, da otplovimo u Italiju, predadoše i Pavla i druge neke sužnje satniku, po imenu Juliju, od čete careve.

I kad uđosmo u lađu Adramitsku, koja je imala da plovi u azijska mjesta, otplovismo se; a s nama je bio Aristarh Makedonac iz Soluna.

I drugi dan dođosmo u Sidon. A Julije postupao je blago s Pavlom i dopustio, da ide k prijateljima, i da se brinu za njega.

I kad se odvezosmo odanle, plovismo ispod Cipra, jer su vjetrovi bili protivni

I preplovivši pučinu Cilicijsku i Pamfilijsku dođosmo u Miru Licijsku.

I ondje našavši satnik lađu Aleksandrijsku, što plovi u Italiju, premjesti nas u nju.

I plovivši mnogo dana sporo, i jedva došavši prema Knidu, jer nas je priječio vjetar, doplovismo pod Kretu kod Salmone.

I mučno ploveći uz obalu dođosmo na jedno mjesto, koje se zove Dobra pristaništa, kod kojega blizu bio je grad Laseja.

A pošto prođe mnogo vremena, i kad već plovidba nije bila bez straha, jer je i post već bio prošao, opominjao ih je Pavao

Govoreći im: "Ljudi, vidim, da će plovidba biti s mukom i mnogom štetom ne samo tovara i lađe, nego i duša naših."

Ali satnik povjerova većma kormilaru i gospodaru lađe, negoli riječima Pavlovim.

A kako luka nije bila zgodna za zimovanje, većina ih je svjetovala, da otplove odanle, ne bi li kako mogli doći do Feniksa, luke Kretske, što gleda k jugoistoku i k sjeverozapadu, i ondje prezimiti.

I kad duhnu jug, mislili su, da mogu sigurno izvesti svoju namjeru, i dignuvši sidra plovili su duž Krete.

Ali ne zadugo po tom udari na nju buran vjetar, što se zove sjeveroistočnjak.

Kad zahvati lađu, koja se nije mogla opirati vjetru, predadosmo je valovima, i oni nas ponesoše.

Prolazeći pokraj jednoga otoka, što se zove Kauda, jedva mogosmo uhvatiti čamac.

I izvukavši ga upotrebiše pomagala i privezaše ga za lađu; a bojeći se, da ne udare na Sirtu, spustiše jedra, i tako se je plovilo dalje.

A jer nas je bacala silna bura, sutradan stadoše izbacivati tovare.

I treći dan svojim rukama izbaciše lađarsku opremu.

A kad se ni sunce ni zvijezde za mnogo dana ne pokazaše, i bura svejednako navaljivala, bila nam je propala sva nada, da ćemo se spasiti.

I kad se zadugo nije jelo, onda Pavao stade među njih i reče: "Ljudi, trebalo je poslušati mene; ne otiskivati se od Krete; tada ne biste imali ove muke i štete.

A sad vas opominjem: budite dobre volje, jer nijedna duša od vas neće propasti osim lađe.

Jet ove noći stade preda me anđeo Boga, čiji jesam i kojemu služim,

Govoreći: "Ne boj se, Pavle valja ti doći pred cara. I evo ti darova Bog sve, koji plove s tobom.

Zato, ljudi, budite dobre volje, jer vjerujem Bogu, da će tako biti, kao što mi je rečeno.

Ali nam valja udariti na jedan otok."

A kad bi četrnaesta noć, i mi, o ponoći plovismo po Adriji, pomisliše mornari, da se primiču nekakvoj zemlji.

I bacivši olovnicu nađoše dvadeset hvati dubine; i prošavši malo nađoše petnaest hvati.

I bojeći se, da ne udarimo na grebene, baciše s krme četiri sidra, pa su željeli, da svane.

Ali kad su mornari gledali da pobjegnu iz lađe, i kad spustiše čamac u more izgovarajući se, kao da hoće s prove spustiti sidra,

Reče Pavao satniku i vojnicima: "Ako ovi ne ostanu u lađi, vi se ne možete spasiti."

Tada vojnici presjekoše uža na čamcu i spustiše ga, te pade u more.

I kad stade svitati, molio je Pavao sve da jedu, govoreći: "Četrnaesti je dan danas, kako čekate i bez jela provodite ništa ne okusivši.

Zato vas molim, da jedete, jer je to za vaše zdravlje. A nijednome od vas dlaka s glave neće pasti."

I rekavši ovo uze kruh, i dade hvalu Bogu pred svima, i prelomivši počne jesti.

Onda se svi ohrabriše i stadoše jesti.

A bilo nas je u lađi duša svega dvjesta i sedamdeset i šest.

I nasitivši se jela, rasterete lađu izbacivši pšenicu u more.

A kad bi dan, nijesu poznavali zemlje, ali ugledaše nekakav I zaljev s obalom, u koji odlučiše, ako bude moguće, da zatjeraju lađu.

I podigavši sidra plovili su morem, i odriješivši spone kormila, i raširivši prednje jedro prema vjetru, plovili su prema obali.

A kad dođosmo kao na jedan jezik, gdje se more kao razdjeljuje, nasuka se lađa; i prednji kraj, što se nasuka, ostade tvrd i nepomičan, a krma se razbijala od sile, mora.

A vojnici su namjeravali da poubijaju sužnje, da koji ne ispliva i ne uteče.

Ali satnik hoteći da spasi Pavla zabrani njihovu namjeru i zapovjedi onima, koji znadu plivati, da poskaču najprije u vodu i da izađu na zemlju;

A ostali jedni na daskama, a jedni na čemu od lađe. I tako izađoše svi živi na zemlju.