Prva knjiga Samuelova

I vrijedila je riječ Samuelova u svemu Izraelu. Tada izađoše sinovi Izraelovi u boj proti Filistejima i utaboriše se kod Eben-Ezera, a Filisteji su imali svoj tabor kod Afeka.

Filisteji se postaviše proti sinovima Izraelovim. Boj se odulji. Napokon razbiše Filisteji sinove Izraelove. Ovih izginu na bojnom polju oko četiri tisuće ljudi.

Kad se vojska vrati u tabor, upitaše starješine sinova Izraelovih: "Zašto dopusti Gospod, da nas Filisteji poraze danas? Mi ćemo kovčeg zavjeta Gospodnjega donijeti k sebi iz Šila. Kad dođe u sredinu našu, on će nas izbaviti iz ruke neprijatelja naših."

Dakle narod posla u Šilo, i donesoše odanle kovčeg zavjeta Gospoda nad vojskama, koji vlada nad kerubinima. Obadva sina Elijeva, Hofni i Finehas, pratila su kovčeg zavjeta Božjega.

Kad stiže kovčeg zavjeta Gospodnjega u tabor; podiže sav Izrael takvu viku radosnu, da je zatutnjila zemlja.

Filisteji čuše glasno radovanje i rekoše: "Što znači ta glasna vika radosna u taboru izraelskom?" Saznadoše, da je došao kovčeg Gospodnji u tabor.

I uplašiše se Filisteji i rekoše: "Bog je došao u tabor." I vikali su:

"Jao nama! Tko će nas izbaviti iz ruke toga moćnoga božanstva? To je isti Bog, koji je udarao Egipćane svakojakim mukama u pustinji.

Dignite se i pokažite se kao ljudi, o Filisteji! Inače morat ćete služiti Hebrejima, kao što su oni služili vama! Budite ljudi i borite se!"

I borili su se Filisteji, i Izraelci su bili potučeni. Pobjegoše svaki u svoju postojbinu. Poraz je bio vrlo težak. Od Izraelaca palo je trideset tisuća ljudi pješaka.

I kovčeg Božji bio je otet, i obadva sina Elijeva, Hofni i Finehas padoše.

Jedan čovjek iz Benjamina pobježe sa bojnoga polja i dođe još isti dan u Šilo razdrtih haljina i sa zemljom na glavi.

I kad dođe, sjedio je Eli pun iščekivanja na stolici pokraj vrata; jer je srce njegovo bilo u strahu za kovčeg Božji. Kad dođe taj čovjek i gradu donese glase, stade vika svega grada.

Eli čuvši tu glasnu viku upita: "Sto znači ta vreva?" Čovjek brže dotrča i javi Eliju.

Eliju je bilo devedeset i osam godina, i oči su njegove bile oslijepile, tako da više nije mogao ništa vidjeti.

Čovjek reče Eliju: "Dolazim s bojnoga polja. Danas sam utekao iz boja." On upita: "Kako je bilo, sine moj?"

Glasnik reče: "Pobjegoše Izraelci pred Filistejima. Vojska je teško poražena i tvoja obadva sina Hofni i Finehas padoše, i kovčeg je Božji otet."

Kad spomenu kovčeg Božji, pade on sa stolice pokraj vrata nauznak, slomi vrat i umrije; jer je bio star i čovjek težak. Četrdeset godina bio je sudac Izraelu.

Snaha njegova, žena Finehasova, bila je trudna i blizu da rodi. Kada doču glas, da je kovčeg Božji otet i da joj je umro svekar i muž, pade na tlo i porodi. Najedanput joj naime dođoše bolovi.

Kad je umirala, rekoše žene, što su stajale uz nju: "Budi utješena, rodila si sina!" Ali ona ne odgovori ništa i nije marila za to.

Dječaku nadjenu ime Ikabod rekavši: "Ode slava Izraelova!" Jer je otet kovčeg Božji i mojega svekra i muža više nema.

Zato reče: "Otišla je slava od Izraela" jer je otet Kovčeg Božji.