Postanak (Prva knjiga Mojsijeva )

Nato zapovjedi upravitelju kuće svoje: "Napuni vreće tim ljudima žita, koliko mogu ponijeti, i svakome metni odozgor novce njegove!

I srebrnu čašu moju metni najmlađem u vreću odozgor zajedno s novcima za žito njegovo!" I on učini, kako mu je bio Josip zapovjedio.

Kad osvanu jutro, otpustiše ljude s magarcima njihovim.

Jedva su bili ostavili grad i nijesu još bili daleko odmakli, zapovjedi Josip upravitelju svoje kuće: "Ustani, pohiti za ljudima, i kad ih stigneš, reci im: 'Zašto vratiste zlo za dobro?

Zašto mi ukradoste času srebrnu? Nije li to čaša, iz koje pije moj gospodar, i iz koje on proriče? Zlo uradiste, što to učiniste.' "

Kad ih stiže, reče im tako.

Oni mu odgovoriše: "Kako može gospodar tako Što reći? Bože sačuvaj, da sluge tvoje učine tako što!

A mi ti donesosmo natrag iz zemlje kanaanske novce, što ih nađosmo odozgor u vrećama svojim. Pa kako bismo mogli ukrasti iz kuće gospodara tvojega srebro ili zlato?

U koga se između sluga tvojih nađe, taj neka umre! Mi ćemo drugi, gospodaru, biti robovi tvoji."

On reče: "Makar da bi moralo biti tako, kako kažete, ipak neka bude samo onaj u koga se nađe, moj rob, a vi drugi bit ćete slobodni"

Brže skide svaki vreću svoju na tlo, i svaki otvori vreću svoju.

A on stade tražiti; počne od najstarijega i dođe kod najmlađega. Nađe se čaša u vreći Benjaminovoj.

Tada razderaše haljine svoje; pošto je svaki opet natovario magarca svojega, vratiše se natrag u grad.

Kad Juda i braća njegova dođoše u kuću Josipovu, koji je bio još tamo, baciše se pred njim na zemlju.

Josip se otrese na njih: "što ste to učinili? Zar nijeste znali, da čovjek kao ja može proricati?"

Juda reče: "Što da reknemo gospodaru svojemu, što da govorimo i kako da se opravdamo? Bog je pronašao zlodjela sluga tvojih. Eto, mi smo sad svi robovi gospodaru svojemu, mi i ovaj, u koga se je našla časa."

On reče: "Bože sačuvaj, da ja tako učinim! U koga se je našla čaša, on samo neka mi bude rob, a vi s mirom idite k ocu svojemu!"

Onda pristupi Juda k njemu i reče: "Molim, gospodaru, sluga tvoj htio bi da smije progovoriti riječ gospodaru svojemu, i ne srdi se na slugu svojega. Ti si eto jednak faraonu.

Gospodar moj zapita sluge svoje: 'Imate li još oca ili brata?'

Odgovorismo gospodaru svojemu: 'Imamo još stara oca i malena brata, koji mu se rodi u starosti; brat je pravi njegov umro, i tako on ostade još sam od matere svoje i zato je ljubimac oca svojega.'

Ti zapovjedi slugama svojim: 'Dovedite ga k meni, htio bih ga vidjeti svojim očima.'

Odgovorismo gospodaru svojemu: 'Ne može dječak ostaviti oca svojega; kad bi ostavio oca svojega, taj bi tada umro.'

A ti reče slugama svojim: 'Ako ne dođe s vama brat vas najmlađi, onda ne smijete više na oči moje!'

I kad se mi tada vratismo k slugi tvojemu, ocu mojemu, priopćismo mu riječi gospodara mojega.

Jednoga dana zapovjedi nam opet otac naš: 'Idite još jedanput onamo, da nam kupite nešto žita!'

A mi odgovorismo: 'Ne možemo tamo ići. Samo ako brat naš najmlađi pođe s nama, onda ćemo ići tamo; jer ne smijemo na oči onome čovjeku, ako ne bude s nama brat naš najmlađi.'

Jedan otide od mene, mislim da je bio rastrgan; do danas ne vidjeh ga više..

Ako mi sad još i ovoga odvedete i zadesi ga kakva nesreća, spravite onda sijede vlasi moje od tuge pod zemlju.'

Pa kad bih ja sada došao natrag k slugi tvojemu, ocu svojemu, a dječaka, za kojega je vezano čitavo srce njegovo, ne bi bilo s nama,

On bi umro, kad bi vidio, da nema dječaka; i sluge tvoje doista bi spravile sijede vlasi sluge tvojega, oca našega, od tuge pod zemlju.

Jer sluga je tvoj pred ocem svojim jamčio za dječaka, kad je obećao: 'Ako ti ga ne dovedem natrag, bit ću onda ocu svojemu kriv, dok sam živ.'

Zato neka sluga tvoj, molim, ostane mjesto dječaka, da bude rob gospodaru mojemu, a dječak neka ide s braćom svojom!

Jer kako bih se ja mogao vratiti k ocu svojemu bez dječaka! Ne bih mogao gledati jad, što bi zadesio oca mojega."