Knjiga Ezrina

Kad dođe sedmi mjesec - sinovi Izraelovi bili su već u svojim gradovima - skupi se narod jednodušno u Jerusalem.

Oni podigoše žrtvenik na starom temelju njegovu, jer su bili u strahu od stanovnika zemlje, i prinosili su na njemu Gospodu žrtve paljenice jutrom i večerom.

I blagdan sjenica proslaviše po propisu, i prinosili su svaki dan u propisanom broju žrtve paljenice, kako je bilo zapovjeđeno za svaki dan.

I potom stalnu žrtvu paljenicu, žrtve na mjesece mlađake i na sve svete blagdane Gospodnje i žrtve onih, koji bi prinijeli Gospodu dragovoljan prinos.

Od prvoga dana sedmoga mjeseca počeše prinositi Gospodu žrtve paljenice, premda još nije bio postavljen temelj za hram Gospodnji.

Kamenarima i drvodjeljama davali su novce, a Sidoncima i Tircima jelo, piće i ulje, da dovoze drva cedrova s Libanona na more u Jopu, kako im je bio dopustio perzijski kralj Kir.

Druge godine po povratku njihovu k hramu Božjemu u Jerusalem, drugoga mjeseca, prihvatiše se posla Zerubabel, sin Šealtielov, i Ješua, sin Josadakov, i ostali drugovi njihovi, svećenici i Leviti i svi, što su se bili vratili iz ropstva u Jerusalem. Postaviše Levite od dvadeset godina i više, da nadziru poslove oko hrama Gospodnjega.

Ješua sa svojim sinovima i drugovima, Kadmiel sa svojim sinovima, sinovi Judini bili su jednodušno spremni da vode nadzor nad radnicima na hramu Božjemu; isto tako sinovi Henadadovi i njihovi sinovi i drugovi, Leviti.

Kad su zidari hrama Gospodnjega polagali temelj, postaviše se svećenici u službenoj odori s trubama i Leviti iz obitelji Asafove s cimbalima, da hvale Gospoda po naredbi Davida, kralja Izraelova.

I hvalili su i slavili Gospoda pjevajući naizmjence ovako: "Dobrostiv je on, i milost njegova traje vječno nad Izraelom." I sav je narod podvikivao iza glasa i hvalio Boga, što se je položio temelj hramu Gospodnjemu.

Od starijih svećenika, Levita i obiteljskih glavara, koji su bili vidjeli prijašnji hram, mnogi udariše u glasan plač, kad se je pred njihovim očima postavljao temelj ovome hramu. Mnogi su drugi podvikivali i klicali od radosti.

Nije se moglo od glasne i radosne vike razabrati plač ljudi; jer je narod podvikivao i klicao iza glasa. Vika se je čula daleko.