Knjiga o Jobu

Dodijao je život meni; zato ću pustiti od sebe tužbu svoju; govorit ću u gorkosti duše svoje.

Velim Bogu: "nemoj me osuditi; kaži mi, zašto se srdiš na me?

Ili je li ti od koristi, da činiš silu, da zabacuješ djelo ruku svojih, a zao naum bezbožnika da zakriljuješ?

Jesu li u tebe oči tjelesne, ili vidiš, kao što ljudi vide?

Jesu li dani tvoji kao dani čovječji, jesu li godine tvoje kao vijek smrtnika,

Te istražuješ krivnju zlodjela mojih i ispituješ grijeh moj;

A ipak znaš, da sam nedužan, i nema nikoga, tko bi izbavio iz tvoje ruke.

Tvoje su me ruke napravile i načinile, da me zar sada ideš uništiti?

Spomeni se, da si me kao od kala napravio, pa zar ćeš me opet u prah zatjerati?

Nijesi li me kao mlijeko salio i dao, da se kao sir zgusnem,

Onda me zaodjeo mesom i kožom i spleo me kostima i žilama?

I dao si mi život pun milosti, i briga je tvoja zaštitila duh moj.

A skrio si to u srcu svojemu, ali znam, da je u tebe.

Ako sam sagriješio, opazio si me, i nijesi mi oprostio krivnje zlodjela mojih.

Ako sam skrivio, teško meni, ako li sam pravedan, ne smijem podignuti glave svoje, nasićen sramotom, napojen nevoljom.

Pozivaš nove svjedoke proti meni i puštaš još više gnjev svoj na me; jednako nove čete izlaze u boj proti meni.

Što si me izvadio iz krila materina? O da sam umro, prije nego me ugledalo oko!

Bio bih tada, kao da nikada nijesam bio: iz krila materina u grob odnesen!

Kako je stisnuto vrijeme mojemu životu, pa odstupi od mene! Htio bih malo još veseo biti,

Prije nego otidem bez povratka u zemlju tamne smrtne sjene,

U zemlju kao ponoć mračnu, punu sjene smrtne i pometnje, gdje je svjetlost kao tmina najdublja.