Knjiga o Jobu
Job, glava 12
Nato reče Job:
Zaista, vi ste mi ljudi, i s vama će izumrijeti mudrost!
Ali i ja imam razum kao i vi, niti sam manje vrijedan od vas; tko ne bi znao takve stvari"
Na podsmijeh sam svojim prijateljima ja, koji zazvah Boga, - a on usliši samo njih, - na podsmijeh sam ja, pravedni, čisti!
"Nesreći prezir!", misli sretni, "prezir onima, kojima se kleca noga!"
A sigurni su šatori razbojnički; tko gnjevi Boga, živi bez brige, Bog im daje svojom rukom.
Zapitaj stoku, naučit će te; ili ptice nebeske, reći će ti.
Pogledaj zemlju, pokazat će ti, i ribe će ti morske pripovjediti:
Tko ne spozna iz svega toga, da je ruka Gospodnja to stvorila,
Kojemu u rukama počiva život svih bića i duh svakoga tijela čovječjega?
Ne raspoznaje li uho riječi kao što grlo kuša jelo?
U staraca je mudrost, dug je život razboritost.
U njega je mudrost i jakost, on ima savjet i razbor.
Gle, što on razgradi, ne sagradi više nitko; koga on zatvorl, tomu se više ne otvori.
On ustavi vode, i nastane suša; pusti ih, i razore zemlju.
U njega je snaga i razum, njegov je koji luta i koji zavodi.
Čini, da savjetnici idu bosonogi, a suce učini luđacima.
Pojas kraljevima razdrešuje, i opasuje bedra njihova.
Čini, da i svećenici idu bosonogi, i mogućnike sa vlasti skida.
Rječitima uzima govor, i starcima uzima uviđavnost.
Na knezove izlijeva prezir, i raspasuje junake.
Otkriva dubine iz tmine, i sjene smrtne izvodi na svjetlo.
Narode učini velike i pusti ih da prođu; narode raširi i odvede ih odatle.
Oduzima uviđavnost glavarima zemaljskim; pusti ih da lutaju po pustinji bez puta.
Pipaju u tmini bez svijetla, čini da tumaraju kao pijani.