Knjiga o Jobu

Nato reče Job:

Zaista, vi ste mi ljudi, i s vama će izumrijeti mudrost!

Ali i ja imam razum kao i vi, niti sam manje vrijedan od vas; tko ne bi znao takve stvari"

Na podsmijeh sam svojim prijateljima ja, koji zazvah Boga, - a on usliši samo njih, - na podsmijeh sam ja, pravedni, čisti!

"Nesreći prezir!", misli sretni, "prezir onima, kojima se kleca noga!"

A sigurni su šatori razbojnički; tko gnjevi Boga, živi bez brige, Bog im daje svojom rukom.

Zapitaj stoku, naučit će te; ili ptice nebeske, reći će ti.

Pogledaj zemlju, pokazat će ti, i ribe će ti morske pripovjediti:

Tko ne spozna iz svega toga, da je ruka Gospodnja to stvorila,

Kojemu u rukama počiva život svih bića i duh svakoga tijela čovječjega?

Ne raspoznaje li uho riječi kao što grlo kuša jelo?

U staraca je mudrost, dug je život razboritost.

U njega je mudrost i jakost, on ima savjet i razbor.

Gle, što on razgradi, ne sagradi više nitko; koga on zatvorl, tomu se više ne otvori.

On ustavi vode, i nastane suša; pusti ih, i razore zemlju.

U njega je snaga i razum, njegov je koji luta i koji zavodi.

Čini, da savjetnici idu bosonogi, a suce učini luđacima.

Pojas kraljevima razdrešuje, i opasuje bedra njihova.

Čini, da i svećenici idu bosonogi, i mogućnike sa vlasti skida.

Na knezove izlijeva prezir, i raspasuje junake.

Otkriva dubine iz tmine, i sjene smrtne izvodi na svjetlo.

Narode učini velike i pusti ih da prođu; narode raširi i odvede ih odatle.

Oduzima uviđavnost glavarima zemaljskim; pusti ih da lutaju po pustinji bez puta.

Pipaju u tmini bez svijetla, čini da tumaraju kao pijani.