Knjiga o Jobu

Eto, sve je to vidjelo oko moje, čulo uho moje i razumjelo.

Koliko vi znate, znam i ja, nijesam manje vrijedan od vas.

Ipak imam da govorim sa Svemoćnim, rado bih da se branim pred Bogom.

A vi ste pravi kovači laži, vi ste svi zaludni liječnici.

O da biste barem šutjeli, to bi na vama još bilo kao mudrost.

Čujte ipak opravdanje moje i poslušajte odgovor usta mojih!

Hoćete li se zauzeti za njega ili se boriti za Boga?

Hoće li se dobro svršiti, kad vas on presluša? Mislite li ga prevariti, kao što se varaju ljudi?

Strogo će vas kazniti, ako potajno pokažete pristranost.

Neće li vas veličanstvo njegovo uplašiti, i strah pred njim neće li vas spopasti?

Besjede vaše na pepelu su pisane, iz vaših studenaca vadi se samo blato.

Budite tihi i pustite me u miru; ja ću govoriti, pa došlo na me što mu drago!

Zašto bih trgao meso svoje zubima svojim i dušu svoju metao na ruke svoje?

Pa da me i ubije, opet ću se uzdati u njega; samo ću mu dokazati putove svoje oči u oči.

To bi mi već bila pobjeda, jer bezbožnik ne dolazi mu pred oči.

Poslušajte dobro riječ moju, dokaz moj neka prodre u vaše uši!

Eto, spreman sam za parbu, znam, da ću biti u pravu.

Tko će se parbiti s menom, da umuknem i umrem?!

Samo dvoje nemoj mi učiniti, inače bih se morao skriti pred licem tvojim!

Ukloni ruku svoju od mene, i strah tvoj da me ne straši!

Tada me zovi preda se, i ja ću ti odgovarati; ili ja da se tužim, a ti da mi odgovaraš.

Koliko je zlodjela i grijeha mojih? Pokaži mi krivnju moju i grijeh moj!

Zašto skrivaš lice svoje i vidiš u meni neprijatelja svojega?

Zar uvenuli list hoćeš da skršiš i zar ćeš goniti suhu slamku?

Pišeš mi gorčine i računaš mi zlodjela mladosti moje.

Mećeš noge moje u klade, paziš na sve staze moje, ograde stavljaš koracima mojim.

A on se raspada kao trulež, kao haljina, koju žderu moljci.