Knjiga o Jobu

Čovjek, od žene rođen, kratka je života, sit briga,

Procvate kao cvijet, uvene, bježi kao sjena i ne ostaje.

I na takva otvaraš oči svoje i mene još vodiš na sud sa sobom?

Pa kad su točno izmjereni dani njegovi, i broj mjeseca njegovih u tebe je; kad si mu postavio među, preko koje ne može prijeći,

Onda se odvrati od njega, da počine, dok se ne obraduje danu svojemu kao nadničar!

Jer za drvo ima nadanja; ako se i posiječe, opet će potjerati, i neće biti bez mladica.

Ako i ostari u zemlji korijenje njegovo, i u prahu izumre panj njegov,

Ima li samo vlage, opet napupi i pusti grane kao mlada biljka.

A umre čovjek, i nema ga više; premine čovjek, gdje je tada?

Oteče voda iz mora, rijeka opadne usahne:

Čovjek kad legne, ne diže se više; dok nestane neba, nitko se više ne probudi; iz svojega sna ne prene se nitko.

O da me hoćeš u podzemnom svijetu skriti i skloniti me, dok se ne slegne gnjev tvoj; i da mi dadneš rok i onda me se spomeneš!

Je li umro čovjek, hoće li opet živjeti? Sve dane svoje službe čekao bih, dok mi dođe izmjena.

Ti me pozovi, i ja ću se odazvati; djelo ruku svojih neka bi ti poželio!

Jer tada ćeš brojiti korake moje, na moj grijeh da ne bi onda pazio!

Zapečaćen bi u vreći bio prijestup moj, i ti bi mi oprostio krivnju zlodjela mojih.

Ali kao što gora padne i raspadne se, i kao što se hridina odvali s mjesta svojega;

Kao što voda troši kamenje, i povodanj odnosi prah zemaljski, tako ti nadanje čovječje obraćaš u ništa.

Činiš jednako silu na njemu, i on odlazi; iznakaziš mu lice, i onda ga otpustiš.

Budu li djeca njegova u časti, on ne zna za to; budu li u sramoti, on ne pazi na njih.

On samo osjeća muku tijela svojega, i duša njegova tuguje u njemu.