Knjiga o Jobu

Nato reče Job:

Tako je i danas tužba moja kao prkos: teško tišti ruka njegova uzdisanje moje.

O kad bih znao, gdje bih ga našao, da stupim pred njegov sud!

Iznio bih pred njega stvar svoju, puna dokaza bila bi mi usta.

Želio bih znati riječi, što bi mi ih odgovorio; htio bih saznati, što bi mi rekao.

Bi li se u veliko; moći svojoj prepirao s menom? Ne, on bi pripazio na me.

Tamo bi se pravednik mogao prepirati s njim, pred sucem svojim oslobodio bih se zauvijek.

Ali pođem li prema istoku: "nema ga tamo; pođem li prema zapadu, ne vidim ga.

Radi li na sjeveru, ne nahodim ga; okrene li prema jugu, ne mogu za voljeti.

Ali on zna put moj; kad bi me prokušao, izašao bih kao zlato.

Koraka se njegova držala čvrsto noga moja; puta sam se njegova držao i nijesam skrenuo nikada.

Od zapovijedi usta njegovih nijesam odstupao nikada; riječi usta njegovih čuvao sam u grudima svojim.

Uvijek je sebi jednak, tko će ga odvratiti; što duša njegova zaželi, ono učini!

On će dovršiti i moju sudbinu, i toga još ima u njega mnogo.

Bog je srce moje plašljivim učinio; Svemoćni me je u strah utjerao.

Zbog tmine ne osjećam se uništen, niti jer je mrak obavio lice moje.