Knjiga o Jobu
Job, glava 24
Zašto Svemoćni nije odredio kaznena vremena? Zašto vjernici njegovi ne gledaju sudbenih dana njegovih?
Međe se pomiču, stada se otimaju i gone se na pašu;
Sirotama odgone magarca; u zalogu uzimaju goveče udovici;
Siromahe odbijaju s puta, i tko je god bijedan u zemlji, skriva se.
Eto, kao divlji magarci u pustinji izlaze oni na posao svoj, da traže hranu sebi; pustinja im daje kruh za djecu;
Na polju kose sijeno, pabirče u vinogradu zlikovčevu;
Bez haljina noćuju goli, na zimi nemaju pokrivala;
Okisnu od dažda u gori, bez krova privijaju se k stijeni.
Od prsiju materinih trgaju siroče, siromaha tlače pljenidbom;
Hodaju goli, bez haljina, i gladni vuku snopove;
U svojim zidinama cijede ulje, grožđe u kacama gaze, a žeđaju.
Stenju pod bjesnilom ljudskim, viče duša ranjenih na smrt, a Bog ne pazi nikad na sramotu.
Drugi su kod neprijatelja svjetlosti, ne poznaju putova njezinih i ne ostaju na stazama njezinim.
Zorom ustaje krvnik, ubija uboge i siromahe, lupež se vuca okolo po noći.
Oko preljubočinca očekuje sumrak, misli: nijedno me oko ne vidi, i skriva lice svoje.
U mraku provaljuju u kuće, a obdan se zaključavaju, neće da što znaju za svjetlost;
Jer je jutro njima svima jedna groza, vrijeme, kad se može vidjeti, smrtna strahota.
Neka propadne na površini vode! Neka je u zemlji prokleta baština njegova! Neka ne udari više nikada stazom vinogradskom!
Kao što suha žega siše vodu snježnu: tako podzemni svijet zlikovce.
Neka ga zaboravi utroba materina. Neka se crvi naslađuju na njemu. Neka ga se ne spominje nikada! Kao drvo skršit će se zloća.
Neka se združi s neplodnom, koja ne rađa, on, koji ne učini ništa dobro udovici!
Ipak daje moć njegova dug život silnicima; on ustane opet, makar se više nije uzdao u život.
Dadne mu u što će se pouzdati, biva poduprt, oči su njegove na putovima njihovim,
Uzviše se - zamalo, pa ih više nema; padaju, prolaze kao sve; odreže ih se kao vrhove klasja.
Ili zar nije tako? Tko će me utjerati u laž? Tko će pokazati moj govor kao ništav?