Knjiga o Jobu

Zašto Svemoćni nije odredio kaznena vremena? Zašto vjernici njegovi ne gledaju sudbenih dana njegovih?

Međe se pomiču, stada se otimaju i gone se na pašu;

Sirotama odgone magarca; u zalogu uzimaju goveče udovici;

Siromahe odbijaju s puta, i tko je god bijedan u zemlji, skriva se.

Na polju kose sijeno, pabirče u vinogradu zlikovčevu;

Bez haljina noćuju goli, na zimi nemaju pokrivala;

Okisnu od dažda u gori, bez krova privijaju se k stijeni.

Od prsiju materinih trgaju siroče, siromaha tlače pljenidbom;

Hodaju goli, bez haljina, i gladni vuku snopove;

U svojim zidinama cijede ulje, grožđe u kacama gaze, a žeđaju.

Stenju pod bjesnilom ljudskim, viče duša ranjenih na smrt, a Bog ne pazi nikad na sramotu.

Drugi su kod neprijatelja svjetlosti, ne poznaju putova njezinih i ne ostaju na stazama njezinim.

Zorom ustaje krvnik, ubija uboge i siromahe, lupež se vuca okolo po noći.

Oko preljubočinca očekuje sumrak, misli: nijedno me oko ne vidi, i skriva lice svoje.

U mraku provaljuju u kuće, a obdan se zaključavaju, neće da što znaju za svjetlost;

Jer je jutro njima svima jedna groza, vrijeme, kad se može vidjeti, smrtna strahota.

Neka propadne na površini vode! Neka je u zemlji prokleta baština njegova! Neka ne udari više nikada stazom vinogradskom!

Kao što suha žega siše vodu snježnu: tako podzemni svijet zlikovce.

Neka ga zaboravi utroba materina. Neka se crvi naslađuju na njemu. Neka ga se ne spominje nikada! Kao drvo skršit će se zloća.

Neka se združi s neplodnom, koja ne rađa, on, koji ne učini ništa dobro udovici!

Ipak daje moć njegova dug život silnicima; on ustane opet, makar se više nije uzdao u život.

Dadne mu u što će se pouzdati, biva poduprt, oči su njegove na putovima njihovim,

Uzviše se - zamalo, pa ih više nema; padaju, prolaze kao sve; odreže ih se kao vrhove klasja.

Ili zar nije tako? Tko će me utjerati u laž? Tko će pokazati moj govor kao ništav?