Knjiga o Jobu

Nato nastavi Job svojim govorom ovako:

Tako da je živ Bog, koji mi oduze pravo moje, Svemoćni, koji mi ogorči život moj! -:

Dok je još dah moj u meni, i duh Božji dok me oživljava,

Neće usne moje govoriti ništa krivo, niti će jezik moj lagati.

Daleko neka je od mene, da vam dadnem pravo; dok ne preminem, ja ne tajim nedužnosti svoje.

Čvrsto stojim uz pravednost svoju i ne ostavljam je; moje srce ne kori nijednoga dana mojega.

Neprijatelju mojemu neka bude kao zlikovcu, mojemu protivniku kao bezbožniku!

Jer kakvo je nadanje bezbožniku, kad Bog odreže i iščupa dušu njegovu?

Hoće li Bog čuti jauk njegov, kad nevolja navali na njega?

Može li se radovati Svemoćnomu i pozivati se na Boga u svako vrijeme?

Hoću da vas poučim o djelovanju Božjemu; neću kriti, što određuje Svemoćni.

Eto, vi ste ipak svi to iskusili, pa zašto se nadate uludo?

To je dio zlikovcu kod Boga, i to je nasilnicima baština, koju primaju od Svemoćnoga:

Koji ostanu iza njega, pograbi ih pomor u grob; udovice njegove ne drže tugovanja.

Ako i nagomila srebra kao praha i nakupi sebi haljina kao blata:

Ostavi ih na stranu, ali ih obuče pravednik, i srebro razdijele među se pobožnici.

On je sagradio kuću sebi kao moljac, kao kolibicu, što je načini čuvar.

Bogat legne da spava, - posljednji put; ali otvori li opet oči, sve je iščeznulo.

Strahote prešume preko njega kao povodanj, preko noći odnese ga vihor.

Podigne ga vjetar istočni: "on ide - i odnese ga s mjesta njegova.

Bez milosrđa gada Bog na njega; mora bježati od ruke njegove.

Pljeskaju rukama nad njim i zvižde za njim s mjesta njegova.