Knjiga o Jobu

Jest, zna se točno, gdje se nalazi srebro, i mjesto, gdje se ispira zlato.

Iz zemlje se vadi gvožđe, i kamenje se topi za mjed.

Tami se čini kraj, istražuje čovjek do posljednjega kutića kamenja noćnu tamnoću;

Kopa rov daleko od živih, visi bez potpore za nogu i lebdi dolje onamo, daleko od ljudi.

Zemlja, iz koje kruh nam niče duboko se raskopa kao ognjem.

Safir počiva u kamenju njezinu, i zlatni se prah ondje nađe.

Ni orao ne zna ulaza tamo, niti ga pronađe oko jastrebovo.

Zvijeri gorske ne uniđu tamo, niti lav stupi tamo.

Ali čovjek meće ruku na to kamenje, korijenje bregova podruje.

U stijene zaruje rovove, i svašta dragocjeno vidi mu oko.

Nanjuši izvore rijeka, što je skriveno iznosi na svjetlo.

Ali mudrost, gdje se ona nalazi i razboritost, gdje je njoj kuća?

Čovjek ne zna puta k njoj, ona ne boravi u zemlji živih.

Dubina govori: nije ona u meni; more govori: kod mene ona ne boravi.

Dragocjeno zlato ne može se dati za nju, niti joj se srebro može izmjeriti kao kupovna cijena.

Ne mjeri se zlatom ofirskim, ni dragocjenim oniksom i safirom.

Ne može se izjednačiti s njom ni zlato ni staklo, niti se može promijeniti s nakitom.

Korali, kristali, neka se šuti o njima, vrijednost je mudrosti viša od bisera.

Ne dobije se za topaze iz Kuša, niti se mjeri suhim zlatom.

Mudrost, dakle, odakle dolazi? Razboritost, gdje je njoj mjesto?

Skrivena je pogledu svih bića, i pticama je nebeskim zaklonjena.

Podzemni svijet govori i carstvo mrtvih: čuli smo o njoj samo kako se govori.

Samo je Bog, koji zna put k njoj, on jedini zna, gdje se nalazi ona.

Jer do na granice svijeta dopire pogled njegov; štogod je pod nebom, vidi on.

Kada je vjetru odredio težinu njegovu i mjerom ograničio vodu;

Kad je daždu postavio vrijeme njegovo i put munji gromovnoj:

Tada ju je vidio i oglasio, uredio ju i pretražio.

Čovjeku je rekao: Boga se bojati jest mudrost, i zla se kloniti jest razboritost.