Knjiga o Jobu

Nato nastavi Job svoj govor ovako:

Ah, da bi ipak bilo s menom, kako je to još bilo prije mjeseci, u danima, kad me je štitio Bog!

Kad mi je nad glavom sjala svjetiljka njegova, i svjetlo me njegovo vodilo kroz tminu!

Kako sam bio u vremenu svoje mlađahne snage, kad je Bog još zaštićivao šator moj,

Kad je Svemoćni još bio s menom, moja se djeca skupljala oko mene!

Kad sam prao sebi noge u mlijeku, i hridina mi izlijevala potoke ulja!

Izlazio sam van na vrata pred grad, da zauzmem svoju stolicu na trgu gradskih vrata;

Skrili bi se dječaci, kad bi me vidjeli; starci bi se dizali i ostali stojeći;

Plemići bi ustezali glas svoj, jezik bi im prionuo za nepce.

Blagoslovljenim me se nauživalo uho, što bi me slušalo, hvalilo me oko, kad bi me vidjelo.

Spasavao sam siromaha, koji je vikao, i sirotu bez zaštitnika.

Na mene je dolazio blagoslov izgubljenika, srce sam udovici obradovao.

Pravednost mi je bila haljina, što me obavijala, pravoljublje mi bilo plašt i povez oko glave.

Oko sam bio slijepcu i noga hromu.

Otac sam bio siromasima i branio sam stvar nepoznatoga.

Razbijao sam zube lopovu, trgao grabež iz zuba njegovih.

Tako sam mislio umrijeti u gnijezdu svojemu i dane svoje umnožiti poput pijeska;

Korijen moj pružao se kraj vode, i rosa je noćna padala na moje grane;

Sreća se je moja uvijek obnavljala u mene, u ruci mi se pomlađivao luk.

Slušali su me puni iščekivanja i tiho prisluškivali savjet moj.

Kad sam ja govorio, nitko više ne bi uzimao riječi, tako bi ih natopila riječ moja.

Čekali su me kao dažd, čeznuli su za mnom kao za kišom u proljeće.

Nasmijao bih se na njih, kad su bili plašljivi, nijesu mogli pomutiti vedroga lica mojega.

Određivao sam put za njih, sjedio bih u pročelju i bio kao kralj u vojsci, kao jedan, koji tješi žalosne.