Knjiga o Jobu

Potom otvori Job usta svoja i prokle dan svojega rođenja.

I progovori Job i reče:

Ne bilo dana, u koji se rodih, i noći, u kojoj rekoše: rodi se dječak!

Pretvorio se taj dan u tamu, ne gledao ga Bog odozgo, i ne obasjavala ga svjetlost!

Noć onu osvojila tama, ne vezala se s danima godine, ne brojila se u mjesece!

Noć ona ostala neplodna, ne odjeknulo u njoj pjevanje!

Prokleli je, koji kunu dane, koji su gotovi probuditi Levijatana!

Potamnjele zvijezde u sumračje njezino, čekala svjetlost i ne dočekala ga, ne vidjela nikada zori trepavica!

Što mi ne zatvori vrata od krila materina, što ne skrije muku očima mojim!

što ne umrijeh u krilu materinu, što ne izdahnuh izlazeći iz utrobe materine?

što me koljena prihvatiše, što prsa, da ih dojim?

Jer bih sad ležao u grobu i počivao, spavao bih i bio bih miran,

S kraljevima i savjetnicima zemaljskim, što sagradiše sebi grobnice,

Ili s knezovima, koji imadoše zlata i kuće svoje napuniše srebra.

Ili zašto ne bih kao nedonosće skriveno, kao dijete, što ne ugleda svijetla?

Ondje bezbožnici prestaju bjesnjeti, ondje počivaju, kojima su iscrpli snagu.

Ondje se odmaraju sužnji i više ne čuju vike nastojnikove.

Mali i veliki ondje su jednaki, i rob je slobodan od gospodara svojega.

Zašto se daje svjetlost nevoljniku i život onima, koji su tužna srca?

Oni čeznu za smrću, a ona ne dolazi; traže je većma nego blago zakopano.

Klicali bi od veselja, radovali bi se, kad bi našli grob.

Tako je čovjeku, kojemu je put skriven, kojega je Bog sapeo odasvud.

A meni je uzdah moj kruh svagdanji, kao voda razlijeva se jauk moj.

Jer koga sam se bojao, Strahoviti, pade na me, koga sam se strašio, svali se na me.

Ne nalazim mira, ne nalazim odmora, ne nalazim pokoja, jer dođe zlo.