Knjiga o Jobu
Job, glava 32
Ona tri čovjeka prestaše odgovarati Jobu, jer je on sada bio pravedan u očima njihovim.
A li se tada raspali gnjev Elihua, sina Barakelov od Buza iz roda Ramova. Raspali se gnjev njegov na Joba, jer se je naprema Bogu držao pravednim.
I na tri prijatelja njegova raspali se gnjev njegov, jer ne nađoše više odgovora, a Joba su ipak okrivljavali.
Elihu je bio čekao sa svojim govorom Jobu, jer su oni po godinama bili stariji od njega.
A kad vidje Elihu, da ona tri čovjeka ne znadoše više ništa da odgovore, tada ga spopade gnjev.
I Elihu, sin Barakelov, iz Buza, progovori: Doduše ja sam još mlad godinama, a vi ste vremešni; zato sam bio bojažljiv i klonio sam se da vam pokažem svoje znanje.
Mislio sam: neka govori starost! Mnoge godine neka objave svoju mudrost!
Ali Samo duh, koji je u čovjeku, samo dah Svemoćnoga, urazumljuje ga.
Vremešni nijesu uvijek mudri, ne znaju, što je pravo, jedino starci!
Zato velim: poslušajte me i ja hoću da pokažem svoje znanje.
Eto, čekao sam da se vi izgovorite, slušao sam mudrost vašu, dok ste nalazili prave riječi.
Slijedio sam vas pažljivo; ali eto, nitko ne uvjeri Joba, ni jedan od vas ne opovrgnu riječ njegovu!
Ne govorite: naiđosmo na mudrost u njega! Samo Bog, a ne čovjek, može ga srušiti!
Proti meni nije upravio riječi; ja ga ne bih dočekao vašim govorima.
Oni su pobijeđeni; ne mogu više ništa da navedu; nestalo im je riječi.
Hoću li još čekati, kad eto više ne govore, kad stoje i ništa više ne odvraćaju?!
Pa ću sad i ja odvratiti za se; i ja ću pokazati znanje svoje!
Jer sam pun misli; u nutrašnjosti mojoj goni me duh.
Eto, nutrašnjost je moja kao mlado vino, što se drži zatvoreno; kao mijeh novi hoće da se raspukne!
Tako moram govoriti, da mi odlane; moram otvoriti usne svoje, da odgovorim.
Ni za koga se ne zauzimam; ne govorim, da se ikome dopadnem.
Jer ne umijem laskati. Inače bi me brzo smakao moj Stvoritelj.
