Knjiga o Jobu

Tada odgovori Elifaz iz Temana:

Ako ti progovorimo, možda će ti biti dosadno; ali tko bi se uzdržao da ne govori?

Riječi su tvoje podizale onoga, koji je padao, i utvrđivao si koljena, što su klecala.

A sad dođe na te nevolja, i ti klonu; dotače se tebe, ti se zbuni.

Nije li pobožnost tvoja bila ufanje tvoje i dobrota putova tvojih nadanje tvoje?

Promisli, tko je nevin poginuo, i gdje su pravedni uništeni?

Vidio sam: tko je orao nesreću; sijao zlodjela, taj je to i žeo!

Od daha Božjega ginu, od dihanja srdžbe njegove nestaje ih.

Rika lava i urlikanje lavice, i zubi lavića satiru se.

Lav gine, kad nema plijena, i lavići se razaspu.

Dođe do mene tajna riječ, i uho je moje doču samo malo.

U igri misli u noćnome snu, kada tvrd san pada na ljude,

Strah me poduze i drhat, od kojega ustreptaše sve kosti moje

Duh prođe ispred mene, s dlake se na tijelu mojemu nakostriješiše.

Stade, ali mu ne poznadoh lica; prikaza je bila pred mojim očima; i začuh glas, što je šaptao:

"Zar je čovjek u pravu pred Bogom? Zar je smrtnik čist pred onim, koji ga je stvorio?

Eto, u sluge svoje on se ne pouzdaje, u anđele svoje, što ih je stvorio sjajne:

A kamoli u one, koji stoje u zemljanim kojima je temelj u prahu, i satiru se kao moljac!

Od jutra do večera satiru se, i nestane ih zauvijek da nitko ni ne opazi.

Ne rastrgnu li oni sami konop svojemu šatoru? Ne umiru li od nestašice na mudrosti?"