Knjiga o Jobu

Nitko se ne usudi da ga probudi, tko je da mu odoli?

Tko mi stane na put, a ja da ga pustim čitava? Pod cijelim nebom ni jedan!

Ne smijem šutjeti o udima njegovim, o snazi njegovoj, o sjajnom sastavu njegovu.

Tko mu je ikad skinuti oklop? Tko je prodro ikad u dvojake žvale njegove?

Tko mu je otvorio dvokrilna vrata čeljusti? Užas je oko zuba njegovih.

Sjajni su žljebovi štitova njegovih, uskim pečaćenjem zatvoreni.

Usko je jedan uz drugoga: među njih ne prodire vjetrić.

Jedan čvrsto prianja uz drugi: ne rastavljaju se.

Dahtanje njegovo daje sjajnu svjetlost; kao trepavice zorine oči su njegove.

Iz ralja njegovih zublje, iskaču iskre ognjene.

Dim suklja iz nozdrva njegovih kao iz vrela kotla i zapaljene trske,

Dah njegov raspaljuje ugljevlje, plamen mu suklja iz ralja.

U njegovoj šiji stoji snaga, pred njim igra užas.

Udovi mesa njegova spojeni su čvrsto, kao saliveni, ne razmiču se.

Kao kamen, tako je tvrdo srce njegovo, tako tvrdo kao donji žrvanj.

Kad se digne, zadršću i junaci, ne znaju što da čine od straha.

Zgrabi li koga, ne koristi mač, ni koplje, ni strijela.

Gvožđe je njemu slama, a mjed drvo puno crvotočine.

Strijela ga ne može natjerati u bijeg, kamenje u praćki njemu je kao pljeva.

Kao slamka njemu je toljaga, on se smije zviždanju koplja.

Ispod njega su oštri crepovi; drljaču zabija u glib.

Čini, te se dubina puši kao lonac; učini, te se more zapjeni kao stupa.

Za sobom ostavlja svijetlu vodenu brazdu: rekao bi da more ima srebrne kose.

Ništa mu na zemlji nije jednako: stvorenje bez straha!

Na najjače gleda prezirno, i on je kralj najponosnijima.