Knjiga o Jobu

Nato odgovori Job:

O da bi se samo izmjerila moja zla volja, i zajedno se metnula na tezulju patnja moja!

Teža bi ona bila od pijeska morskoga; zato su zbunjene riječi moje.

Jer su strijele Svemoćnoga u meni, otrov njihov ispija mi duh, strahote Božje udaraju na me

Može li se bljutavo jesti bez soli? Ima li slasti u bjelancu jajeta?

Grsti mi se toga se samo dotaknuti, gadi mi se moj kruh nečisti.

O da bi se ispunilo, za čim težim, da bi mi Bog dao, za čim uzdišem!

Da bi me Bog htio uništiti; da bi mahnuo rukom svojom i istrijebio me!

To bi mi bila utjeha; poskočio bih od radosti, ako i gorim od boli; ipak se ne protivim riječima Svetoga.

Gdje da nađem snagu, da izdržim još dulje? Kad će doći kraj da još mogu čekati?

, Je li snaga moja kao snaga kamenja? Je li meso moje od mjedi?

Nije li me ostavila sva pomoć? Nije li mi oduzeta svaka potpora?

Nesretnomu treba sućut prijatelja, iako je odbacio strah Svemoćnoga!

Braća moja nevjerna su kao potok zimski, prolaze kao nabujali potoci,

Koji su mutni od leda, u kojima se krije snijeg.

U vrijeme žege presuše, iščeznu iz korita svojega, kad ugrije.

Tragovi tijeka njihova izgube se, dignu se kao para i nestanu.

Karavane iz Teme gledaju su ih, i povorke trgovinske iz Sabe oslanjale se na njih;

Ali se prevariše u svojemu uzdanju: dođoše tamo i pogledaše se prevareni.

Tako ste sad i vi meni: gledate tu strahotu i bojite se.

Jesam li vam rekao: dajte mi štogod, poklonite mi od svojega imanja!

Ili izbavite me iz ruke neprijateljeve, iskupite me iz ruke nasilnika!

Poučite me, i ja ću šutjeti; obavijestite me, u čemu sam pogriješio!

Zašto se rugati otvorenim riječima? Ali što dokazuje, kad vi korite?

Puste riječi vama su dokaz, a govor očajnikov vjetar.

Na sirotu napadate i kopate jamu prijatelju svojemu.

Zato imajte dobrotu, poslušajte me; neću vam sigurno lagati u oči.

Promislite, da ne bude nepravde; promislite, ja sam još u pravu.

Ima li nepravde na jeziku mojem? Ne razbira li grlo moje zla?