Knjiga o Jobu

Nato reče Job:

Zaista, znam, da je tako; jer kako bi mogao čovjek biti pravedan pred Bogom!

Ako bi se tko htio pravdati s njim, ne bi mu mogao odvratiti od tisuće na jednu.

Mudar je srcem i silan snagom; tko se je opro njemu i bio sretan?

On premješta gore: one to ni ne opaze; prevraća ih u gnjevu svojemu;

On kreće zemlju s mjesta njezina, da joj se sve drmaju temelji;

On zapovjedi suncu: ono ne Izlazi; on meće pečat svoj na zvijezde;

On razapinje nebo sam i korača po valovima morskim;

On je stvorio zvijezde: Medvjeda, Oriona, Vlašiće i zvijezde juga;

On čini djela velika i Nedokučiva i divna, kojima nema broja.

Ide li pokraj mene: ja to ne opazim, prođe li mimo mene, ja to ne primijetim.

Ugrabi li što, tko će mu to zabraniti? Tko će mu reći: što radiš to?

Nitko ne može srdnju Božju odagnati; pod njim leže pomoćnici ponositih.

Pa kako bih mu ja odgovarao i riječi birao proti njemu?

Kad bih i u pravu bio, ne bih mu ipak mogao ništa odvratiti; valja da se molim sucu svojemu.

Da ga zovnem, da mi se odazove, još ne mogu vjerovati, da je čuo glas moj.

U vihoru napao me je i zadao mi mnoge rane ni za što.

Nije mi dao da odahnem, jer me je zasitio gorčinama.

Pita li se jakost, on je najači; pita li se pravda, tko će mi svjedočiti?

Da se opravdavam, osudit će me usta moja; da sam nedužan, pokazat će, da sam kriv.

Ako sam nedužan, neću da znam za to, omrznuo mi je život moj.

Svejedno, zato velim slobodno: pravoga i krivoga on satire.

Kada on iznenada usmrti bičem svojim, tada se nasmije očajanju nedužnih.

Zemlja se je dala u ruke zlikovcu; gospodarima njezinim zatvara rukom oči; ako ne on, da tko?!

Brže od teklića hrle dani moji; bježe, a ne vide sreće.

Otiskuju se kao brze lađe, kao orao kad pada na plijen.

Reknem li: zaboravit ću jad svoj, promijenit ću izgled svoj i vedar biti,

Uhvati me opet muka moja, znam, da me nećeš opravdati.

Kriv napokon moram da budem, zašto bih se mučio uzalud?

I da se operem snijegom i da ruke oribam lugom,

Ti bi me ipak zamočio u jamu, te bi mi se gadila sama moja haljina.

O, kad bi bio koji sudac među nama, koji bi svoju ruku stavio na nas obojicu,

Koji bi odmaknuo od mene prut njegov, da me više ne strši strah od njega!

Tada bih govorio i ne bih ga se bojao; a ovako ne znam sobom vladati