Psalmi

Upravitelju pjevačkoga zbora; za Jedutuna; psalam Davidov.

Rekoh: "Čuvat ću putove svoje od grijeha jezika; zauzdavat ću usta svoja, dok je još blizu zlikovac!"

I tako postadoh nijem, posve tih; šutio sam bez utjehe; ali je u meni rovala bol.

Goruće mi postade srce u grudima; kad bih mislio na to, razgorio bi se oganj; tada sam morao govoriti jezikom svojim:

Daj mi, Gospode, misliti na svrhu moju i mjeru dana mojih, kako li je malena, da mogu upoznati kako sam vrlo prolazan!

Eto, s pedlja izmjerio si život moj; vrijeme je moje pred tobom kao ništa; samo je dah čovjek, makar kako stoji čvrsto.

Kao sjena prolazi čovjek, ni za što je muka njegova; skuplja, a ipak ne zna, kojemu će dopasti.

A sada, Svemogući, što da čekam? Samo si ti ufanje moje!

Od svih grijeha mojih izbavi me; ne daj me na podsmijeh bezumnima!

Sad sam tiho; ne otvaram usta svojih, jer si ti to učinio.

Odvrati od mene bič svoj, inače moram podleći sili ruke tvoje!

Ti karaš čovjeka kaznama za zlodjela; ti pustiš da prođe život njegov kao moljčev; ah, samo je dah svaki čovjek!

Čuj, Gospode, molitvu moju, čuj vapaj moj, ne zatvaraj se suzama mojim, jer sam ja stranac u tebe, kao svi oci moji putnik.

Prestani me karat, da odahnem, prije nego otidem i više me ne bude!