Psalmi

Poučna pjesma Asafova.

Pripazi na pouku moju, narode moj, prignite uho svoje k riječima usta mojih!

Otvorit ću za priče usta svoja, i iz davnine govorit ću zagonetke.

Što slušasmo i doznasmo, o čemu nas još izvijestiše oci nasi

To nećemo zatajiti djeci, nego ćemo javiti budućem naraštaju: slavna djela Gospodnja, moć njegovu i čudesa, što ih je činio.

Zakon postavi u Jakovu; u Izraelu izdade naputak, za koji zapovjedi ocima našim, da ga predadu dalje djeci svojoj,

Da dozna za to budući naraštaj; djeca, što će se još roditi, neka to pripovijedaju djeci svojoj,

Da bi i oni stavljali u Boga ufanje svoje, i da ne bi zaboravili djela Božjih, i da bi poslušni bili zapovijedima njegovim,

Neka ne bi postali kao oci njihovi: rod nepokoran i nevjeran, rod, koji nije utvrdio srce svoje, niti je bio vjeran Bogu duhom svojim!

Sinovi Efraimovi, naoružani strijelci, u dan boja vratiše se natrag.

Ne održaše zavjeta Božjega; ne htjedoše hoditi po naputku njegovu

I zaboraviše djela njegova i čudesa njegova, što ih smjedoše gledati.

Pred očima otaca njihovih učini čudesa u zemlji egipatskoj, u Soanskom polju,

Razdvoji more i provede ih i vode nagomila visoko kao nasip.

Vodio ih danju oblakom, a svu noć svijetlim ognjem.

Rastvori hridinu usred pustinje i napoji ih izobilja kao potokom.

Izvodi potoke iz kamena i vodi vodu kao rijeke.

Ali oni nastaviše griješiti proti njemu i prkositi Svevišnjemu u pustinji.

I kušali su Boga u srcu svojemu ištući jela za požudu svoju.

A ovako su govorili proti Bogu: "Može li Bog zgotoviti trpezu u pustinji?

On doduše udari u kamen, i potekoše vode i potoci se razliše: ali može li još i kruha dati i mesa postaviti narodu svojemu?"

Gospod je to čuo, i razgnjevi se, i oganj planu na Jakova, i gnjev se podiže na Izraela,

Jer ne staviše svoje pouzdanje u Boga i svoje ufanje u pomoć njegovu.

A ipak zapovjedi oblacima gore i otvori vrata nebeska.

I pusti, te im pade kao dažd mana za jelo, i dade im kruh s neba.

Svaki je imao da jede kruha anđeoskoga; posla im hrane izobilja.

Pusti, da se digne na nebu istočnjak, i navede jakošću svojom jug;

Kao prahom zasu ih mesom, i kao pijeskom morskim pticama krilatim.

Pobaca ih sred tabora njihova, oko šatora njihovih

I jedoše i nasitiše se, i dade im tako, što su željeli.

Ali ih još i ne prođe želja njihova, još je bilo jelo u ustima njihovim, kad se gnjev Božji podiže na njih.

Tada on pomori najjače među njima i mlade ljude Izraelove uništi.

Uza sve to griješili su dalje i nijesu držali ništa do čudesnih djela njegovih.

I pusti on, te su dani njihovi prolazili u zalud, i godine njihove bile pune užasa.

Kad ih je ubijao, onda bi ga tražili, obraćali bi se i pohitjeli bi k Bogu.

Onda bi pomišljali, da je Bog branik njihov, da je Bog, Svevišnji, spasitelj njihov.

Ali bi ga varali ustima svojim i lagali mu jezikom svojim.

Srce njihovo nije bilo utvrđeno u njemu, niti su bili vjerni zavjetu njegovu.

Ali je on bio milostiv i opraštao zlodjela njihova i ne bi ih nikada posve pomorio; često bi ustavljao gnjev svoj i ne bi podizao sve jarosti svoje.

Koliko bi mu puta prkosili u pustinji i ožalostili ga u pustoši!

I sve nanovo kušali su Boga i tako žalostili Sveca Izraelova.

Nijesu se više sjećali ruke njegove, dana, kad ih izbavi od neprijatelja,

Kad učini znake svoje na Egiptu i čudesa svoja u području

Kad obrati u krv rijeke njihove i potoke njihove, da ih više ne mogoše piti.

Posla na njih pasje muhe, što su ih klale, i žabe, što su ih morile.

Žetvu njihovu predade crvu i plod rada njihova skakavcu.

Lozu njihovu pobi gradom i smokve njihove slanom.

Tuči predade stoku njihovu, stada njihova munji.

I pusti na njih ognjeni gnjev svoj, jarost, srdžbu i nevolju, poslanstvo vjesnika nesreće.

lahko dade maha gnjevu svojemu, ne sačuvaj duše njihove od smrti i život njihov predade kugi.

Pobi sve prvorođence u Egiptu, prvine muške snage u šatorima Hamovim.

I povede narod svoj kao ovce i vodi ih kao stado preko pustinje.

Vodio ih je sigurno, te se nijesu brinuli, a neprijatelje njihove zatrpa more.

Dovede ih na sveto mjesto svoje, na goru, koju zadobi desnica njegova.

I odagna ispred njih narode; ždrijebom im razdijeli područje njihovo kao baštinu, i po šatorima njihovim naseli plemena Izraelova

Ali su oni kušali i dražili Boga, Svevišnjega i nijesu pazili na propise njegove.

Otpadoše nevjerno kao oci njihovi, slagaše kao varav luk.

Rasrdiše ga visinama svojim i razdražiše ga idolima svojim.

Čuo je to Bog i razgnjevio se, i odbacio posve Izraela.

I ostavio prebivalište svoje u Šilu, šator, u kojemu je prebivao među ljudima

Onda dade u ropstvo ponos svoj i krasotu svoju u ruke neprijateljeve.

I predade maču narod svoj; bio je planuo na baštinu svoju.

Mladiće njegove proždrije oganj, i djevojkama se njegovim ne zapjeva pjesma.

Svećenici njegovi padoše od mača; udovice njegove ne zaplakaše.

Ali se tada kao iza sna probudi Svemogući, kao junak, koji ustaje od vina.

I pobi neprijatelje svoje s leđa, osramoti ih dovijeka.

Ali odbaci i šator Josipov, i ne dopade mu se više pleme Efraimovo.

Nego izabra sebi pleme Judino, goru Sion, koja mu omilje.

Sagradi visoko svetište svoje, tvrdo kao zemlja, koju utemelji dovijeka.

I izabra Davida, slugu svojega, i uze ga od torova ovčijih.

Od pastirskog života uze ga, da pase Jakova, narod njegov, i Izraela, baštinu njegovu.

I on ih je pasao pobožnim srcem, vodio ih oprezno, rukom svojom.