Knjiga Propovjednik (ili Crkvenjak )
Glava 1
Razmišljanja propovjednika, sina Davidova, kralja u Jerusalemu.
Taština nad taštinama, veli propovjednik, taština nad taštinama sve je taština!
Što koristi čovjeku sa muka njegova, koju muči pod suncem?
Pokoljenja idu, pokoljenja dolaze, a zemlja stoji nepomična.
Sunce izlazi, sunce zalazi i hiti natrag na mjesto, odakle je izašlo.
Vjetar puše na jug i obrće se na sjever, u trajnoj promjeni puše vjetar. Onda se okreće vjetar natrag k novome obrtanju.
Sve rijeke teku u more, a more se nikada ne napuni; odakle teku rijeke, onamo se vraćaju da ponovo počnu svoj tok.
Tako je sav govor muka uzaludna: ni jedan čovjek le može da protumači i oko se ne može nagledati, uho se ne može naslušati.
Što je bilo, opet će biti, što se je dogodilo, opet će se dogoditi i ništa novo nema rod suncem.
Kad bi što bilo, o čem bi se reklo: "Evo, nešto novo!", to je već bilo u vremena, što su za nama.
Ne spominje se, što je prije bilo. Što će još biti, neće se spominjati u onih, koji će poslije živjeti.
Ja, propovjednik, bio sam kralj nad Izraelom u Jerusalemu.
Ja upravih srce svoje na to, da sve, što biva pod nebom, istražim i razaberem mudrošću, taj mučni posao, dade Bog ljudima, da se muče oko njega.
Vidjeh svako djelo, što biva pod suncem - a eto: sve je taština i trka za vjetrom!
Što je krivo, ne može se ispraviti; što fali, ne može se brojiti.
I tada rekoh srcu svojemu: "Eto, ja postigoh sebi veću i višu mudrost, negoli svi, što su preda mnom vladali nad Jerusalemom. Mnogo znanja i mnogo mudrosti nauči duh moj."
Ali, kad upravih srce svoje na to, da upoznam, što je s mudrošću i znanjem, s ludošću i bezumljem, uvidjeh da je to trka za vjetrom.
Jer gdje je mnogo mudrosti tu je i mnogo brige, kome se množi znanje, množi se i muka.
