Knjiga Propovjednik (ili Crkvenjak )

I tada rekoh u srcu svojemu: "Daj da pokušam s veseljem i naužijem se"; ali eto: i to je bila taština.

O smijehu rekoh: "Ludo ponašanje"; o radosti: "Čemu valja?"

Tada pomislih u srcu svojemu, da tijelu svojemu uskratim vino, da srce svoje svrnem k mudrosti i da se klonim ludosti, dok saznam, što je korisno djeci čovječjoj, i što su dužni činiti pod suncem, dok su živi.

Velika djela učinih: sagradih sebi kuće i vinograde zasadih sebi,

Vrtove i perivoje načinih sebi i nasadih u njima svakojakih rodnih drveta.

Načinih sebi jezera vodena, da natapam iz njih mlade stabljike!

Nabavih sebi sluga i sluškinja, imadoh kućnu čeljad i posjedovao goveda i ovaca više negoli svi, koji su živjeli preda mnom u Jerusalemu.

Nakupih sebi i srebra i zlata i blaga od kraljeva i zemalja, nabavih pjevače i pjevačice i miline djece čovječje: žene mnoge.

Tako postadoh velik, veći negoli svih koji su živjeli preda mnom Jerusalemu; isto i mudrost je moja ostala s menom.

Što su poželjele oči moje, nijesam im uskratio, niti ikakve radosti ne uskratih srcu svojemu, već je srce moje imalo radost na svima mojim trudovima, i to mi je bila plaća za sav trud moj.

Istraživao sam sva djela svoja, što ih uradiše ruke moje, i trud također, što sam ga uložio u to, da ih uradim. I eto: sve je bila taština i trka za vjetrom. I od toga nema koristi pod suncem.

I dadoh se na to, da vidim, što je mudrost; ali ona je ludost i bezumlje, jer što će činiti čovjek, koji će doći iza kralja? Isto, što se je već činilo.

I vidjeh: istu prednost ima pred ludošću mudrost kao svjetlost pred tminom.

Mudri ima oči u glavi, a luđak ide po mraku. A ipak doznadoh, da obadvojicu stigne ista sudbina.

I ovako rekoh u srcu svojemu: "Ako i mene stigne sudbina luđakova, što sam onda bio toliko mudar?" I ovako rekoh u srcu svojem: "I to je taština!"

Trajan spomen ostaje tako malo od mudraca kao od luđaka; jer u budućim danima sve se zaboravi. Ah, kako ipak premine mudrac s luđakom!

Tada mi omrznu život, jer mi se čini nevrijednim djelo, što biva pod suncem; jer je sve taština i trka za vjetrom.

Omrznu mi sav trud moj, oko kojega sam se mučio pod suncem; jer ga moram ostaviti čovjeku, koji dolazi iza mene.

Tko zna, je li on mudar ili lud? On će upravljati čitavim trudom mojim, onim, što sam teškim i mudrim radom stekao pod suncem. I to je taština!

Tako dođoh na to, da se gotovo prepustim očajanju zbog svega truda svojega, što sam ga uložio pod suncem.

Čovjek se trudi oko mudrosti, spoznaje i vrsnoće i mora to ostaviti drugome, koji se nije trudio oko toga. I to je taština i veliko zlo!

Jer što koristi čovjeku sav trud njegov i mar duha njegova, čime se muči pod suncem?

Nema čovjeku ništa bolje, nego da jede i pije, i da gleda da mu bude dobro od truda njegova. Ja vidjeh, da i to dolazi iz ruke Božje.

Jer tko može jesti i uživati bez njega?

Jer onome, koji je u milosti kod njega, daje mudrost, znanje i radost. A onome, koji mu se ne dopada, naprti teret, da skuplja, i to da dadne onome, koji je u milosti kod Boga. I to je taština i trka za vjetrom!