Knjiga Pjesma nad pjesmama (ili Pjesma Salomonova )
Pjesma nad pjesmama, glava 3
Noću na postelji svojoj tražila sam duši svojoj dragoga, tražila sam ga, ali ga ne nađoh.
Ustat ću, poći ću po gradu, tražit ću na ulicama i trgovima duši svojoj dragoga: tražila sam ga, ali ga ne nađoh.
Sretoše me stražari, što su obilazili po gradu: "Nijeste li vidjeli duši mojoj dragoga?"
Jedva sam ih mimoišla, nađoh duši svojoj dragoga. Držala sam ga čvrsto i nijesam pustila, sve dok ga ne odvedoh u kuću matere svoje, u sobu one, koja me rodila.
Zaručnik: Zaklinjem vas, kćeri jerusalemske, srnama i košutama poljskim: nemojte buditi, nemojte smetati ljubavi, dok njoj samoj ne bude volja!
Zbor naroda: Što ono ide gore iz pustinje tamo, stupovima dima zaogrnuto? U mirisu smirne i tamjana i svakojakih mirodija?
To je nosiljka Salomonova! Oko nje je šezdeset junaka između junaka Izraelovih.
Svi su oni teško naoružani, iskušani u boju, u svakoga mač o bedru, da odole strahoti noćnoj.
Palaču je sebi sagradio kralj Salomon od drveta libanskoga.
Stupove je napravio od srebra, pokrov ad zlata, sjedište s grimiznim jastucima, unutra sve ukrašeno ljubavlju kćeri jerusalemskih.
Kćeri jerusalemske, izađite kćeri sionske, gledajte Salomona, kralja; resi ga kruna njegova, kojom ga je okrunila mati njegova na dan svadbe njegove, na dan veselja srca njegova.
