Knjiga proroka Izaije

Evo, pravedno će vladati kralj. Po pravdi će vladati knezovi.

Svaki će biti utočište od bure, zaklon od vjetra, kao potoci u suhoj pustari, kao sjena velike hridine u zemlji ispucanoj od suše.

Učit će mudrost srce nerazumnih, brzo i razgovijetno govorit će jezik tepavaca.

Prostak neće se više zvati plemenitim, niti će se lupež zvati odličnim.

Jer prostak govori prostački, srce njegovo misli na zlo, radi opako i govori lažno proti Gospodu; gladnoga pušta da strada i žednome uskraćuje pilo.

I oružje lupeža zlo je, on misli samo na spletke, kvari siromahe govorima lažnim, i kad slabi zastupa pravo svoje.

Plemenit misli samo na plemenito i ustaje samo za plemenito.

Ustanite, žene nehajne, čujte riječi moje, kćeri bezbrižne poslušajte govor moj!

Samo malo dana iza jedne godine vi ćete drhtati, vi bezbrižne, jer neće biti berbe i skupljanje voća neće doći.

Strašite se, bezbrižne, i dršćite, bezbrižne, svucite se, skinite haljine i ostavite samo bedra zaogrnuta!

Tugujući udarajte se u prsa za sjajnim njivama, za rodnim čokotima,

Za poljem naroda mojega, koje nosi trnje i draču, jest, za svima kućama, što su bile pune radosti, za gradom, što je bio pun veselja!

Jer je dvor ostavljen, vreva je gradska zamukla, gora dvorska i stražara postale su rupe za dugo vremena, trkalište divljim magarcima, paša stadima.

Dok se ne izlije na nas duh i s visine; tada će pustinja postati a vrt, i vrt će vrijediti kao šuma.

Tada će pravo stanovati u pustinji i pravednost prebivati u vrtu.

Djelo pravednosti bit će mir i dohodak prava pokoj i sigurnost dovijeka.

Na mjestu mira stanovat će narod moj, u prebivalištima sigurnim, u počivalištima bezbrižnim.

Ali će tuča pasti, kad se sruši šuma i grad potone u dubinu.

Blagoslovljeni ste vi, možete sijati pokraj svih voda i puštati volove i magarce da slobodno trče!