Knjiga proroka Izaije

U godini smrti kralja Uzije vidjeh Svemogućega gdje sjedi na prijestolju visoku i uzvišenu. Skut je njegov ispunjavao hram.

Serafi su stajali pred njim. Svaki je imao šest krila. Dvjema je zaklanjao lice svoje, dvjema noge svoje, a dvjema se lebdeći držao.

Jedan je vikao drugome: "Svet, svet, svet je Gospod nad vojskama! Puna je sva zemlja slave njegove."

I zadrmaše se pragovi na vratima od glasa, kojim su vikali, i kuća se napuni dima.

Tada ja povikah: "Jao meni, ja sam izgubljen; jer sam čovjek nečistih usana i stojim kod naroda nečistih usana. I ugledah kralja, Gospoda nad vojskama, vlastitim očima!"

Tada jedan od serafa doletje k meni, u ruci mu živ ugljen, što ga je bio uzeo sa žrtvenika kliještima.

Dotače se njim usta mojih i reče: "Gle, ovo se dotače usana tvojih: krivnja zlodjela tvojih iščeznu, grijeh se tvoj utamani!"

I začuh glas Svemogućega, koji reče: "Koga da pošljem? Tko će ići po nalogu mojemu?" Ja odgovorih: "Evo mene, pošlji me!"

On reče: "Idi, reci tome narodu: "Slušajte samo, slušajte, ali nećete razumjeti! Gledajte samo, gledajte, ali nećete poznati!

Učini da otvrdne srce tome narodu! Učini gluhima uši njegove, slijepima oči njegove, da ne vidi očima svojim, da ne čuje ušima svojim, da srce njegovo ne dobije spoznaje, da se ne obrati i ne ozdravi!"

Dok Gospod ne protjera u daljinu ljude i ne bude pustoš velika u zemlji.

Jest, živi još u njoj desetina, pa će se i ona zatrti! Ali kao kod brijesta, kao kod hrasta ostane panj, i kad se posijeku, tako je njihov panj sveto sjeme.