Knjiga proroka Izaije

Ali će se raspršiti tmina! Zemlja, gdje sad vlada nevolja, ne ostaje zamračena! U prvo vrijeme osramotili su zemlju Zebulunovu i zemlju Naftalijevu. Ali u posljednje vrijeme časti on put na moru, zemlju s one strane Jordana, okolinu neznabožačku.

Narod, koji hodi u tami, gleda svjetlost veliku. Nad onima, koji stanuju u zemlji tamnoj, sja svjetlost.

Ti daruješ bogato veselje, umnožavaš radost. Ljudi se raduju pred tobom, kao što se raduju o žetvi, kao što se vesele, kad se dijeli plijen.

Jer lomiš teret jarma njegova, štapove leđa njegovih, palicu goniča njegova kao nekoć u dan Midjana.

Jer svaka obuća ratnika i plašt krvlju napojen izgorjet će i bit će plijen plamenu.

Njegova je punina vlasti, mir nema nikada kraja. Vladat će na prijestolju Davidovu i nad kraljevstvom njegovim. Učvrstit će ga i poduprijeti pravicom i pravednošću od sada dovijeka. Revnost Gospoda nad vojskama to će učiniti.

Riječ posla Svemogući proti Jakovu. Ona će pasti u Izraelu.

Objavit će se svemu narodu, Efraimu i stanovnicima Samarije, koji oholo i ponosito govore:

"Opeke se srušiše, ali mi sada gradimo od tesana kamena. Dudovi su bili posječeni, ali mi stavljamo cedre na mjesto njihovo.

Ali Gospod dade protivnicima Resinovim prevlast nad njima i podbode neprijatelje njihove:

Sirijce na istoku, Filistejce na zapadu. Na sva usta proždriješe Izraela. Kod svega toga ne popusti gnjev njegov, i ostade još uvijek ispružena ruka njegova.

Ipak se narod ne obrati li onomu, koji ga je bio. Za Gospoda nad vojskama nijesu pitali ništa.

Zato odsiječe Gospod obadvoje Izraelu, glavu i rep, granu palmovu i situ u jedan dan.

- Starješine i ugledni, to su glava; i proroci, koji uče laž, to su rep. -

Vode toga naroda jesu zavodnici, a koji se daju voditi od njih, osuđeni su na propast.

Zato Svemogući nije štedio mladića njihovih i nije se smilovao sirotama i udovicama njihovim, jer su svi oni bezbožni i zli, i svaka usta govore ludost. Kod svega toga ne popusti gnjev njegov, i ostade još uvijek ispružena ruka, njegova

Jer je bezbožnost gorjela kao oganj, koji spali trnje i draču i upali guštik šume, tako da uzavrije u stupove dima.

Od gnjeva Gospoda nad vojskama bila je zemlja spaljena, i narod je bio plijen plamenu. Nitko nije štedio drugoga.

Proždirali su s desne strane i ostali ipak gladni; žderali su s lijeve stranke, i nijesu se opet nasitili.

Svaki je jeo meso bližnjega svojega: "Manaseh Efraima, Efraim Manaseha. A obojica se složiše na Judu. Kod svega toga ne popusti gnjev njegov, i ostade još uvijek ispružena ruka njegova.