Knjiga Tužaljke (ili Jadikovke Jeremijine )

Ja sam, koji sam iskusio nevolju od pruta gnjeva njegova.

Potisnuo me je i potjerao u taman mrak.

Proti meni obraća ruku svoju uvijek iznova povazdan.

Učinio je, da uvene tijelo moje, koža moja, polomio je kosti moje.

Sazidao je i nagomilao oko mene otrovnu nevolju.

U tamu me obavio kao mrtvace davnih vremena.

Ogradio me, da ne izađem, oteščao mi okove moje.

Kad vičem i zovem, on ne čuje vapaja mojega,

Zazidao je putove moje tesanim kamenom, povaljao stazu moju.

Bio mi je kao medvjed što vreba, lav u skrivalištu.

Odvukao me s puta, razderao me. Pustio me da uginem.

Nategao luk svoj, stavio me za biljegu strijeli svojoj.

Probo mi bubrege strijelama iz tobolca svojega.

Postao sam podsmijeh svemu narodu svojemu, ruglo njihovo svaki dan.

Nasitio me gorčinom; dao mi pelin da pijem.

Polomio mi zube kamenjem, dao mi pepeo da jedem.

Uzeo si mir duši mojoj, zaboravio sam sreću.

Rekoh: "Ode mi život, ufanje moje u Gospoda."

Spomeni se nevolje moje, tumaranja mojega, pelina gorkoga!

Mnogim mudrovanjem skučena je u meni duša moja.

Ovo ću pomisliti u sebi, iz toga ću ufanje crpsti:

Milost je Gospodnja, da nijesmo sasvim uništeni, neiscrpljivo je milosrđe njegovo.

Ponavljaju se svako jutro. Vrlo je velika vjernost tvoja.

Velim: "Gospod je dio moj; zato se ufam u njega."

Gospod je dobrostiv onome, koji ga čeka, duši, koja ga traži.

Dobro je mirno čekati pomoć Gospodnju.

Dobro je svakome nositi jaram svoj od mladosti.

Neka sjedi sam i šuti, cad mu on dosudi!

Neka prigne k prahu usta svoja; možda još ima ufanja!

Neka podmetne obraz svoj onome, koji ga bije, nek se najede sramote!

Jer Gospod ne odbacuje za vazda,

Ako i dosudi nevolju: on se i smiluje u veličini milosti svoje;

Kad su gazili nogama sve zarobljenike u zemlji,

Kad su izvrtali pravo čovjeka pred očima Svevišnjega,

Kad su tlačili čovjeka pred sudom: ne vidi li to Gospod?

Tko je taj, koji je zapovjedio i zbilo se, a Gospod da nije zapovjedio?

Ne dolazi li nesreća i sreća po zapovijedi Svevišnjega?

Zašto se tuži čovjek, koji još živi, čovjek zbog kazni svojih?

Ispitajmo, pretražimo putove svoje, obratimo se Gospodu!

Podignimo srce i ruke k Bogu u nebu!

Griješili smo i bunili smo se; tada nam nijesi oprostio.

Obavio si se gnjevom, progonio si nas, ubijao neštedice;

Zaogrnuo si se u oblak, da više ne prodre molitva;

Učinio si od nas smeće, izmet usred naroda.

Razjapili usta svoja proti nama svi neprijatelji naši.

Zadesi nas groza i jama, uništenje i zatiranje.

Potoci vode teku iz očiju mojih zbog pada kćeri naroda mojega.

Oči moje liju suze bez prestanka,

Dokle Gospod ne pogleda i ne vidi s neba.

Oko moje muči dušu moju zbog svih kćeri grada mojega.

Tjerali su me kao pticu neprijatelji moji ni za što.

Svaljivali su u jamu život moj, bacali kamenje na me.

Vode su pokrile glavu moju; pomislio sam: "Izgubljen sam."

Tada sam zazvao, Gospode, l ime tvoje iz dubine jame.

Ti si čuo zaziv moj: "Ne zatiskuj uha svojega vapaju mojemu!"

Bio si blizu mene, kad sam te zvao, rekao si: "Ne boj se!"

Vodio si, Gospode, stvar moju, izbavljao si život moj.

Vidio si, Gospode, krivdu moju; pribavi mi pravicu!

Vidio si svu osvetljivost njihovu, sve osnove njihove proti meni.

Čuo si ruganje njihovo, Gospode, sve osnove njihove proti meni,

Mojih protivnika govore i spletke proti meni povazdan.

Pogledaj sjedenje i ustajanje njihovo: ja sam podsmješnica njihova.

Gospode, ti ćeš im platiti po djelu ruku njihovih.

Zaslijepit ćeš srca njihova; kletva tvoja na njih!

Ti ćeš ih u gnjevu progoniti, uništiti ih pod nebom, Gospode!