Knjiga Tužaljke (ili Jadikovke Jeremijine )

Ja sam, koji sam iskusio nevolju od pruta gnjeva njegova.

Potisnuo me je i potjerao u taman mrak.

Proti meni obraća ruku svoju uvijek iznova povazdan.

Učinio je, da uvene tijelo moje, koža moja, polomio je kosti moje.

U tamu me obavio kao mrtvace davnih vremena.

Ogradio me, da ne izađem, oteščao mi okove moje.

Kad vičem i zovem, on ne čuje vapaja mojega,

Zazidao je putove moje tesanim kamenom, povaljao stazu moju.

Bio mi je kao medvjed što vreba, lav u skrivalištu.

Odvukao me s puta, razderao me. Pustio me da uginem.

Nategao luk svoj, stavio me za biljegu strijeli svojoj.

Probo mi bubrege strijelama iz tobolca svojega.

Postao sam podsmijeh svemu narodu svojemu, ruglo njihovo svaki dan.

Nasitio me gorčinom; dao mi pelin da pijem.

Polomio mi zube kamenjem, dao mi pepeo da jedem.

Uzeo si mir duši mojoj, zaboravio sam sreću.

Rekoh: "Ode mi život, ufanje moje u Gospoda."

Spomeni se nevolje moje, tumaranja mojega, pelina gorkoga!

Mnogim mudrovanjem skučena je u meni duša moja.

Ovo ću pomisliti u sebi, iz toga ću ufanje crpsti:

Milost je Gospodnja, da nijesmo sasvim uništeni, neiscrpljivo je milosrđe njegovo.

Ponavljaju se svako jutro. Vrlo je velika vjernost tvoja.