Knjiga proroka Jone

Riječ Gospodnja dođe Joni, sinu Amitajevu:

"Ustani, idi u Ninivu, grad veliki, i propovijedaj ondje, jer zloća njihova prodrla je do mene."

A Jona ustade da pobjegne od Gospoda u Taršiš. Side u Jopu i nađe tamo lađu, koja je išla u Taršiš. Plati vozarinu i ukrca se, da se tako odveze daleko od Gospoda u Taršiš.

Ali Gospod posla silan vjetar na more, i nastade na moru jaka bura, tako da je lađa bila blizu da se razbije.

Lađari su se uplašili, i svaki zavikao svojega boga. Bacali su u more sprave lađine, da bi stim olakšali lađu. A Jona je bio sisao na dno lađi, legao i zaspao.

Tada pristupi k njemu kapetan lađe i upita ga: "Što ti spavaš? Ustani i prizivaj Boga svojega! Možda nam se smiluje taj Bog, da ne poginemo.

Potom rekoše jedan drugome: "Dođite, bacit ćemo ždrijeb, da vidimo, čijom krivnjom pogodi nas ova nesreća!" Baciše dakle ždrijeb, i pade ždrijeb na Jonu.

Tada mu rekoše: "Daj da znamo, čijom nas krivnjom pogodi ova nesreća! Što je tvoj zanat? Odakle ideš? Gdje ti je postojbina? Od kojega si naroda!"

On im odgovori: "Ja sam Hebrejin. Štujem Gospoda, Boga nebeskoga, koji je stvorio more i suhu zemlju."

Tada se vrlo uplašiše ljudi i upitaše ga: "Što si učinio?" Jer su doznali ljudi, da je on bio na bijegu od Gospoda; jer im je to priznao.

Upitaše ga ovako govoreći: "Što ćemo činiti s tobom, da odustane more od nas?" More je naime bučilo sve žešće.

Tada ih on zamoli: "Uzmite me i bacite me u more! Tada će more odustati od vas, jer znam, da je zbog mene došla na vas ova velika bura."

A ljudi su veslali da opet dođu na zemlju. Ali nijesu mogli; jer je more navaljivalo sve žešće na njih.

Tada povikaše Gospodu: "Ah, Gospode, ne daj da poginemo zbog života ovoga čovjeka! Nemoj to metnuti na nas kao nedužno prolivenu krv, nego učini, Gospode, što se dopada tebi!"

Potom uzeše Jonu i baciše ga u more. Tada presta more bučiti.

Ali se ljudi vrlo pobojaše Gospoda. Prinesoše žrtvu Gospodu i učiniše zavjet.