Radosna vijest Isusa Krista po Marku

Odatle otide i zaputi u svoj rodni grad. Pratili su ga učenici njegovi.

Nije li ovo drvodjelja? Sin Marijin i brat Jakovljev, Josipov, Judin i Simonov? Ne stanuju li i sestre njegove ovdje kod nas?" Tako su se sablažnjavali o njega.

A Isus im reče: "Prorok ne vrijedi nigdje manje negoli u svojemu rodnom gradu, kod svojih rođaka i u svojemu domu."

Nije mogao ondje nijednoga čuda da učini, osim što je metnuo ruke svoje na nekoliko bolesnika i iscijelio ih.

Čudio se je nevjerstvu njihovu. Nato je išao po okolnim selima i učio ih.

Potom dozva dvanaestoricu k sebi, posla ih dva i dva i dade im moć nad duhovima nečistim.

Zapovjedi im, da ništa sobom ne uzimaju na put osim jednoga štapa, ni kruha, ni torbe, ni novaca u pojasu.

Sandale su smjeli nositi, ali ne oblačiti dvoje haljine.

Nadalje im reče: "Kad gdje uđete u kuću, onda ostanite ondje, dok ne pođete dalje!

A gdje vas ne prime i ne poslušaju vas, odanle pođite dalje i otresite prah s nogu svojih, za svjedočanstvo protiv njih!"

Tada su zaputili i propovijedali pokajanje.

Izgonili su mnoge zle duhove, mazali uljem mnoge bolesnike i iscjeljivali ih.

Kralj Herod čuo je za njega; jer je ime njegovo bilo u ustima sviju. On reče: "Ivan Krstitelj ustao je od mrtvih. Zato djeluju čudesne sile u njemu."

Drugi su mislili: "To je Ilija." Opet drugi: "To je jedan od proroka."

A Herod ostade kod svojega mišljenja: "To je Ivan, kojemu sam dao odsječi glavu. On je ustao od mrtvih."

Herod je bio naime dao Ivana uhvatiti, svezati i u tamnicu baciti zbog Herodijade, žene svojega brata Filipa, koju ju je bio uzeo za ženu.

Jer je bio Ivan prekorio Heroda: "Nije ti dopušteno imati ženu svojega brata."

Zato je Herodijada mrzila na njega. Htjela je da ga ubije, ali nije mogla;

Jer se je Herod bojao Ivana. Poznavao ga je kao čovjeka pravedna i sveta i uzimao ga u zaštitu. Kad ga je slušao, vrlo bi se zbunio, ali ga je ipak rado slušao.

Tada dođe zgodan dan. Herod na svoj rođendan dade gozbu knezovima svojim, časnicima i prvacima Galileje.

Pritom uđe kći Herodijadina, i igrala je. Herodu i gostima njegovim ugodila je. I kralj reče djevojci: "Traži od mene, što hoćeš, i dat ću ti."

I zakle joj se: "Dat ću ti štogod zatražiš od mene, i da bi bilo pola kraljevstva mojega."

Ona izađe i upita mater svoju: "Što da zatražim?" Ona odgovori: "Glavu Ivana Krstitelja."

Odmah uđe brzo kralju i zatraži: "Hoću, da mi daš odmah na tanjuru glavu Ivana Krstitelja."

To zbuni kralja. Ali zbog zakletve i gostiju ne htjede je odbiti.

I odmah posla kralj tjelesnog stražara i zapovjedi, da donesu glavu njegovu.

On otide i odsiječe mu glavu u tamnici. I donese glavu njegovu na tanjuru i dade je djevojci, a djevojka dade je materi svojoj.

Kad to saznaše učenici njegovi, dođoše i uzeše tijelo njegovo, i metnuše ga u grob.

Apostoli se opet nađoše kod Isusa i javiše mu sve, što su bili činili i učili.

Tada im reče: "Dođite s menom sami na samotno mjesto i otpočinite malo!" Jer je bilo neprestano dolaziti i odlaziti, i nijesu imali kad ni jesti.

Tada otidoše u lađici na samotno mjesto, da budu sami.

Ali su ih mnogi bili vidjeli gdje odlaze i pogodili su namjeru njihovu. Tada pohrliše pješice tamo sviju gradova i još ih prestigoše.

Kad izađe na kopno, vidje veliko mnoštvo naroda, i sažali mu se za njih; jer su bili kao ovce bez pastira, i počne ih učiti mnogo.

Kad je bilo već kasno, pristupiše k njemu učenici njegovi i rekoše: "Mjesto je ovo pusto, i vrijeme je već poodmaklo.

Pusti zato da otidu ljudi, neka idu u okolne zaselke i sela, da kupe sebi što jesti."

On im reče: "Podajte im vi da jedu!" Odgovoriše mu: "na idemo i da kupimo kruha za dvjesta denara i da im damo jesti?"

On ih upita: "Koliko imate kruhova" Idite i vidite!" Oni vidješe i rekoše: "Pet i dvije ribe."

Tada im zapovjedi, da ih posade sve na hrpe po zelenoj travi.

Posadiše se na hrpe po sto i po pedeset

I uze onih pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo i blagoslovi ih. Tada prelomi kruhove i dade ih učenicima da metnu pred njih i dvije ribe dade da se razdijele svima.

I svi su jeli i nasitili se,

I podigli su još dvanaest košarica punih komada i također nešto od riba.

A bilo je pet tisuća ljudi, što su bili jeli od onih kruhova.

Odmah primora učenike svoje, da uđu u lađicu i da idu naprijed na drugu obalu prema Betsaidi, dok on otpusti narod.

Kad je bio otpustio, uzađe na goru, da se pomoli.

Bilo je već uveče. Lađica se je nalazila nasred mora, a on sam na zemlji.

Tada vidje, gdje se muče veslajući; jer su imali protivan vjetar. Oko četvrte noćne straže dođe k njima idući po moru, i htio je da ih mimoiđe,

Kad ga oni tako vidješe gdje ide po moru, pomisliše, da je sablast, i povikaše;

Jer ga svi vidješe i poplašiše se. A on odmah progovori s njima, i reče: "Uzdajte se! Ja sam, ne bojte se!"

I uđe k njima u lađicu, i prestane vjetar. Tada su oni bili posve izvan sebe od začuđenja

Jer još nijesu bili došli do uviđavnosti kod umnoženja kruhova nego je srce njihovo bilo zaslijepljeno.

Prijeđoše prijeko na zemlju i dođoše u Genezaret. Ondje pristadoše.

Kad izađoše iz lađice, odmah ga poznaše ljudi.

Oni su protrčali sav onaj kraj i donosili su na posteljama bolesnike tamo, gdje bi čuli da je on.

I gdje je samo stupio u koje selo, i u koji grad, u koji zaselak, metali bi tamo bolesnike na slobodna mjesta i molili bi, da se barem skuta haljine njegove dotaknu. I ozdravljali su svi, koji bi ga se dotakli.