Druga poslanica apostola Pavla Korinćanima
2 Korinćanima, glava 7
Imajući dakle ova obećanja, ljubljeni, očistimo se od svake ljage tijela i duha, te izvršimo posvećenje u strahu Božjemu!
Osvojite nas! Nikome ne učinismo nažao, nikoga ne pokvarismo, nikoga ne prevarismo.
Ne govorim da vas osudim, jer prije rekoh, da ste u srcima našim, da s vama umremo s vama živimo.
Veliko je moje pouzdanje u vas, velik je moj ponos s vama, pun sam utjehe, obilna je moja radost pored sve nevolje naše.
Jer i kad dođosmo u Makedoniju, nikakva mira nije imalo tijelo naše nego smo u svemu bili u nevolji; izvana borbe, iznutra strahovi
Ali onaj, koji tješi poniženog, utješi nas dolaskom Titovim.
A ne samo dolaskom njegovim, nego i utjehom, kojom se utješi kod vas, javljajući nam vašu čežnju, vaše plakanje, vaše staranje za mene, tako se ja većma obradovah.
Jer ako sam vas i ožalostio poslanicom, ne kajem se; iako sam se kajao kad vidjeh, da vas je ona poslanica ožalostila, makar i za čas.
Sad se radujem, ne što ste bili žalosni, nego što se ožalostiste na pokajanje; jer se ožalostiste po Bogu, da od nas ni u čemu ne štetujete.
Jer žalost, koja je po Bogu, rađa stalno spasonosno pokajanje, a žalost svijeta rada smrt.
Jer, gle, upravo to, što se po Bogu ožalostiste, koliko učini staranje među vama, pa opravdanje, pa Žaljenje, pa strah, pa čežnju, pa revnost, pa pomirenje: u svemu pokazaste, da ste čisti u toj stvari.
Ako sam vam dakle i pisao, nije to bilo zbog onoga, koji je skrivio, niti zbog onoga, kojemu je krivo učinjeno, nego da se očituje kod vas revnost vaša za nas pred Bogom.
Zato se utješismo. A u našoj utjehi još se većma obradovasmo radosti Titovoj, jer vi svi okrijepiste duh njegov.
Jer ako sam mu se što s vama pohvalio, nijesam se posramio, nego kako je sve istinito, što govorismo vama, tako je i pohvala naša pred Titom bila istinita.
I srce njegovo još vas više ljubi, kad se spominje pokornosti sviju vas, kako ste ga primili sa strahom i drhtanjem.
Radujem se, što se u svemu mogu osloniti na vas.