Ponovljeni zakon (Peta knjiga Mojsijeva )
Ponovljeni zakon, glava 32
"Slušajte, nebesa: sad hoću da govorim! Zemlja neka čuje riječ usta mojih!
Kao dažd neka se spusti nauk moj! Kao rosa neka pada riječ moja! Kao sitan dažd na mladu travu, kao krupan dažd na odraslu travu.
Glasno ću javljati slavu Gospodnju: čast dajte Bogu našemu!
Hridina je, savršeno je djelo njegovo. Svi su njegovi putovi pravica, Bog je vjeran, bez krivnje, pravedan i istinit.
Ali grdno sagriješiše proti njega nevaljali sinovi njegovi: rod zao i naopak.
Tako li vraćate Gospodu, narode ludi i bezumni? Nije li on otac tvoj, Stvoritelj tvoj, koji te napravi i utvrdi?
Spomeni se negdašnjih dana! Pomisli na godine kroz sve naraštaje! Pitaj oca svojega: on će ti javiti, starce svoje: oni će ti pripovjediti!
Kada je Svevišnji dijelio narodima posjede, kada je dijelio sinove čovječje, tada je postavio međe narodima po broju sinova Izraelovih.
Jer je dio Gospodnji narod njegov, Jakov je njemu odmjerena baština.
Nađe ga u zemlji pustari, u pustinji, gdje buči samoća. Ogradio ga je, štitio, čuvao ga je kao zjenicu oka svojega.
Kao što se orao, koji straži nad gnijezdom svojim, uzdiže iznad ptića svojih, rasprostire krila, uzima ih i nosi jakim krilima svojim:
Tako ga je vodio Gospod jedini, i nije bilo tuđega boga s njim.
Vodio ga je na visine zemlje, i jeo je plodove poljske. Davao mu je da siše med iz kamena, ulje iz tvrda kremena,
Maslo od krava, mlijeko od ovaca, pretilinu od janjaca i ovnova, od bašanskh volova i jaraca, i srce od najslađe pšenice, i pio krv od grožđa, vino iskričavo.
Ali se Ješurun ugoji, pa se stade ritati; utovio si, udebljao i zasalio; pa odbaci Boga, koji ga je stvorio, i prezre Hridinu spasenja svojega.
I razdražiše ga tuđim bogovima, gadovima razgnjeviše ga.
Đavolima, koji nijesu bogovi, prinosili su žrtve, bogovima, kojih nijesu znali, posve novima, koji istom nastadoše, kojih nijesu častili oci vaši.
A na Hridinu, koja ti život dade, nijesi više mislio, zaboravio si Boga, koji te u svijet stavi.
Kad to vidje Gospod, odbaci ih, pun gnjeva zbog takvih sinova i kćeri.
Ovo je riječ njegova: Skrit ću im lice svoje i vidjet ću, kakav će im biti konac; oni su rod posve pokvaren, sinovi, u kojih nema vjere.
Razdražiše me praznim idolima svojim, razgnjeviše me vjetrovitim idolima svojim. I Ja ću njih razdražiti narodom nepoštenim, razljutit ću ih narodom ludim.
Jer se je rasplamtio oganj gnjeva mojega, bukti do u dubinu bezdana, ždere zemlju i plod njezin, popali temelje brdima.
Zgrnut ću na njih zla, strijele svoje pobacat ću na njih.
Glad će ih satirati, groznica i ljuta kuga proždirati, i poslat da na njih zube zvjeradi i otrov zmija, što plaze u prahu.
Tada će ih ubijati izvana mač, a po kućama strah, i momka i djevojku, dijete nejače i sijeda čovjeka.
Rekao bih: Posve ću ih razbiti, spomen ću im uništiti među ljudima,
Da se ne bih bojao ruga neprijateljeva, da se ne bi tlačitelji njihovi ponijeli i rekli: Ruka je naša nadvladala, nije Gospod učinio sve ovo.
Jer su narod bez razboritosti, nema u njih razuma.
Kad bi bili mudri, razumjeli bi ovo i mislili bi na svršetak svoj.
Kako bi jedan mogao goniti tisuću, a dvojica natjerati u bijeg deset tisuća, da ih nije prodala Hridina njihova i da ih nije predao Gospod?
Jer hridina njihova nije kao naša Hridina; neprijatelji naši tomu su svjedoci.
Jer je čokot njihov od čokota sodomskoga, od poljana gomorskih. Grožđe je njihovo grožđe puno otrova, jagode su njihove gorke kao žuč,
Vino je njihovo slina zmajeva, grozan otrov aspidin.
Nije li to kod mene pohranjeno, zapečaćeno u riznici mojoj?
Moja je osveta i plaća, u vrijeme, kad im popuzne noga; jer je blizu dan propasti njihove, ide brzo, što će ih zadesiti.
Tada će Gospod pribaviti pravicu narodu svojemu i pokazat će smilovanje slugama svojim, jer vidi, da je snaga usahnula, da više nema slobodnjaka i robova.
I pitat će: Gdje su im sad bogovi njihovi, gdje hridina njihova, kojoj su se utjecali?
Oni, koji jedoše salo žrtava njihovih, oni, koji piše vino naljeva njihovih: neka sad ustanu, neka vam pomognu, neka vam budu zaklon!
Ipak vidite, da sam ja, i samo ja, i da nema boga osim mene! Ja sam, koji ubija i opet oživljava; ja sam, koji rane zadaje i opet iscjeljuje. Ništa se ne ote mojoj ruci.
Jer podižem k nebu ruku svoju i kunem se: Tako da sam doista živ dovijeka:
Kad naoštrim sjajni mač svoj i u ruku svoju uzmem suđenje, učinit ću osvetu na tlačiteljima svojim, vratit ću onima, koji mrze na me.
Napojit ću krvlju strijele svoje, mač moj žderat će meso, krv ubijenih i zarobljenih, glavu dugokosu neprijatelja.
Slavite, vi narodi, narod njegov, jer osvećuje krv sluga svojih, osvećuje se tlačiteljima svojim, čini okajanje za zemlju, narod svoj!"
Mojsije dakle ode i glasno izgovori narodu sve riječi ove pjesme, on i Jošua, sin Nunov.
Kad je bio Mojsije do kraja izgovorio sve ove riječi svemu Izraelu,
Reče im: "Privijte k srcu sve riječi, što vam ih danas svečano nalažem! Stavite ih na srce djeci svojoj, da izvršuju točno sve zapovijedi ovoga zakona!
Jer to nijesu za vas prazne riječi. To je život vaš! Izvršivanjem ovih zapovijedi dugo ćete prebivati u zemlji, u koju idete preko Jordana, da je zaposjednete,
Isti dan reče Gospod Mesiju:
"Uzađi na Abarim gorje, na goru Nebo, koja je u zemlji moapskoj prema Jerihu! Pogledaj zemlju kanaansku, koju dajem sinovima Izraelovim u posjed!
Onda umri na gori, na koju uzađeš, i priberi se k zemljacima svojim, kao što je umro brat tvoj Haran na gori Horu i pribrao se k zemljacima svojim,
Jer krivo uradiste proti meni među sinovima Izraelovim kod Vode Meribe u Kadešu u pustinji Sinu, i jer me među sinovima Izraelovim ne htjedoste pokazati kao svetoga.
Zato ćeš samo pred sobom vidjeti tu zemlju. Nećeš ući u zemlju, koju dajem sinovima Izraelovim."
