Knjiga Sudaca

U onaj dan pjevali su Debora i Barak, sin Abinoamov, sljedeću pjesmu:

Knezovi su vodili u Izraelu, dragovoljno se ponudio narod u boj, slavite stoga Gospoda!

Kraljevi, čujte! Knezovi, poslušajte! Ja hoću Gospodu, ja hoću pjevati pjesmu, hoću posvetiti Gospodu, Bogu Izraelovu, pjesmu svoju.

Kad si silazio sa Seira, Gospode, kad si išao iz polja edomskoga, zemlja se je tresla, nebesa su lijevala, oblaci su tekli vodom,

U dane Šamgara, sina Anatova, u vrijeme Jaelino pusti su ležali putovi. I tko je išao stazama, vukao se je stranputicama.

Nije bilo vođe u Izraelu, čovjek se je osjećao zapušten, dok ja, Debora, ne ustadoh, ne ustadoh kao mati u Izraelu.

Jer se tražilo nove bogove, pokuca tada na vrata rat, ali se nije vidio štit ni koplje među četrdeset tisuća u Izraelu,

Hvala moja ide knezovima Izraelovim i narodu, koji se dragovoljno ponudi u boj. Slavite stoga Gospoda!

Vi, koji jašete na bijelim magarcima, koji počivate na jastucima, koji hodite po putovima, ugodite pjesmu zahvalnicu!

Glasnije i od povika pastira na pojištima slavite pobjedu Gospoda, sjajno djelo njegove moći u Izraelu! Već silazi na vrata narod Gospodnji.

Ustani, ustani, Debora! Ustani, ustani, zapjevaj hvalospjev! Digni se, Barače! Vodi ih u ropstvo, sine Abinoamov!

Ostaci junaka, izađite van! Narode Gospodnji, junacima tako bogat, silazi k meni!

Od Efraima silazi se u dolinu k tebi, Benjamine, s konjanicima tvojim. Knezovi izlaze iz Makira,

Iz Zebuluna vođe sa žezlom. S Deborom se ujediniše knezovi Isakarovi, i Naftali s Barakom. Za njim se juriša u dolinu. Dugo vijeće ratno drži se u krajevima Rubenovim.

Što sjediš među torovima i slušaš, kako bleje stada? Dugo vijeće ratno drži se u krajevima Rubenovim,

Gilead s onu stranu Jordana počiva. I Dan - što boravi on još daleko kod lada? Na obali mora sjedi tiho Ašer, stanuje mirno u svojim zaljevima.

Samo Zebulun, narod, žrtvuje svoj život smrti i Naftali na visokim poljanama.

I pridolaze kraljevi u boj. Kraljevi kanaanski dolaze u bitku kod Taanaka na vodama Megida, ali ni mrve srebra ne dobiše.

S neba se bore zajedno zvijezde, vojuju proti Siseri sa svojih staza.

Kišon odnosi neprijatelje, Kišon, potok bitaka. Pa obraduj se čitavom snagom, dušo moja!

Već toptaju kopita konjska, jer junaci njihovi tjeraju, tjeraju tamo.

"Proklinjite Meroz!" Viče gromko Anđeo Gospodnji, "proklinjite stanovnike njegove! Ne dođoše u pomoć Gospodu, Gospodu u i pomoć kao junaci."

Mimo svih žena neka je slavljena Jaela, žena Ebera, Keneja! Mimo svih žena u Šatoru neka je ona visoko čašćena!

On zaiska vode. Ona mu pruži mlijeka. U gospodskoj čaši pruži mu povlake.

Ali ruka njezina maši se za kolac Šatorski, desnica njezina za čekić kovački: "i udari Siseru, smoždi mu glavu, smrska mu i probi sljepočice.

Među noge njezine savi se, pade, leži, savija se uz noge njezine, pade opet natrag, i gdje pade, mrtav ostade.

Kroz prozor motri i jadikuje mati Siserina, kroz rešetku: "Što se tako dugo ne vraćaju kola njegova? Što se tako polako miču točkovi kola njegovih?

Odgovara joj najmudrija od njezinih dvorkinja, a i sama sebi ona odgovara:

"Zacijelo su plijen zaplijenili i sada ga oni dijele: "po jednu djevojku, po dvije djevojke na svakoga; pa plijen: "šarena tkanina Siseri, i plijen: "šareno vezena haljina, šareno platno, odijelo, dva rupca oko vrata mojega, plijen."

Tako propadaju, Gospode, svi neprijatelji tvoji. A oni, koji te ljube, oni su kao sunce kad izlazi u svojemu sjaju." I tada je zemlja bila mirna četrdeset godina.