Prva knjiga Samuelova

U Ramataim Sofimu živio jedan čovjek iz gore Efraimove po imenu Elkana, sin Jerohama, sina Elihua, sina Tohua, sina Zufova, Efraimljanin.

Imao je dvije žene. Jedna se zvala Ana, druga Penina. Penina je imala djece, a Ana je bila bez djece.

Taj je čovjek išao svake godine iz svojega grada, da se u Šilu pokloni Gospodu nad vojskama i da mu žrtvuje. Obadva sina Elijeva, Hofni i Finehas, bila su tamo svećenici Gospodnji.

Kadgod bi Elkana prinio žrtvu, mogao je svojoj ženi Penini sa svima njezinim sinovima i kćerima dati više žrtvenih dijelova,

A Ani bi na svoju žalost dao samo jedan dio, premda je više ljubio Anu.

Usto ju žalostila njezina takmica i dražila ju, jer joj Gospod nije bio udijelio djece.

Tako je išlo iz godine u godinu Kadgod je išla u kuću Gospodnju, onda bi je tako jako žalostila, da je plakala i ništa nije jela.

Njezin muž Elkana gledao ju tada utješiti: "Ana, zašto plačeš? Zašto ništa ne jedeš? Zašto si tako turobna? Zar ti ja nijesam više vrijedan nego deset djece?"

Kad se je opet jedanput držala žrtvena gozba u Šilu i pilo se, ustade Ana. Upravo je sjedio svećenik Eli na stolici na pragu svetišta Gospodnjega.

U dubokoj tuži molila se ona gorko plačući Gospodu,

I zavjetova ovo: "Gospode nad vojskama, ako pogledaš na muku sluškinje svoje i opomeneš me se i ne zaboraviš sluškinje svoje, nego daruješ sluškinji svojoj sina, onda ću ga ja, dok je god živ, posvetiti Gospodu, i britva neće doći na glavu njegovu."

Dok se je ona tako dugo molila pred Gospodom, promatrao je Eli usta njezina.

Ana je naime govorila tiho u sebi; samo su se micale usne njezine, a glas joj se nije mogao čuti. Stoga Eli pomisli da je pijana.

Eli je upita: "Dokle ćeš biti pijana? Gledaj, da se opet otrijezniš!"

Ana odgovori: "Ah ne, gospodaru moj, ja sam nesretna žena. Vina i opojna pića nijesam pila, nego sam izlila dušu svoju pred Gospodom.

Nemoj držati sluškinju svoju za ženu nevaljalu! Samo od velike brige i tuge tako sam se molila."

Eli joj odgovori: "Mi s mirom! Bog Izraelov ispunit će molbu tvoju, koju si mu upravila."

Ona odgovori: "Neka nađe sluškinja tvoja milost u očima tvojim!" Tada otide žena svojim putem, i jela je i nije više bila žalosna.

Kad prođe jedna godina, rodi Ana, koja je bila zatrudnjela, sina. Nadjenu mu ime Samuel; "jer", reče, "isprosih ga od Gospoda."

Kad je njezin muž Elkana sa svojom cijelom obitelji opet pošao, da prinese Gospodu godišnju žrtvu i ono, što je bio zavjetovao,

Me pođe Ana, nego reče mužu svojemu: "Kad odojim dječaka, onda ću ga odvesti, da se pokaže pred Gospodom i da ostane tamo zauvijek."

Njezin muž Elkana reče joj: "Čini, kako ti se čini dobro! Ostani, dok ga ne odojiš! Neka Gospod ispuni svoje obećanje!" Tako osta žena, i dojila je sina svojega, dok ga ne odbi.

Čim ga je bila odbila, povede ga sa sobom uzevši trogodišnje goveče, efu brašna i mijeh vina. Tako ga uvede u svetište Gospodnje u Šilu. Dječak je bio tada još veoma mlad.

Kad zaklaše goveče i dječaka dovedoše k Eliju,

Reče ona: "Oprosti, gospodaru! Kako živ bio, gospodaru moj! Ja sam ona žena, koja je stajala ovdje kod tebe, da se pomoli Gospodu.

Molila sam se za ovoga dječaka. I usliši mi Gospod molbu, koju mu upravih.

Zato ga predajem Gospodu. Dok je god živ, neka je posvećen Gospodu!" Tada se ona ondje pokloni Gospodu.