Knjiga o Jobu

Kad mi je duši život omrznuo, nek mi tužaljka poteče slobodno, zborit ću u gorčini duše svoje.

Ta što od toga imaš da me tlačiš, da djelo ruku svojih zabacuješ, da pomažeš namjerama opakih?

Jesu li u tebe oči tjelesne? Zar ti vidiš kao što čovjek vidi?

Zar su ti dani ko dani smrtnika a kao ljudski vijek tvoje godine?

Zbog čega krivnju moju istražuješ, i grijehe moje hoćeš razotkriti,

kad znadeš dobro da sam nedužan da ruci tvojoj izmaknut ne mogu?

Tvoje me ruke sazdaše, stvoriše, zašto da me sada opet raščiniš!

Sjeti se, ko glinu si me sazdao i u prah ćeš me ponovo vratiti.

Nisi li mene ko mlijeko ulio i učinio da se ko sir zgrušam?

Kožom si me i mesom odjenuo, kostima si me spleo i žilama.

S milošću si mi život darovao, brižljivo si nad mojim bdio dahom.

Al u svom srcu ovo si sakrio, znam da je tvoja to bila namjera:

da paziš budno hoću li zgriješiti i da mi grijeh ne prođe nekažnjeno.

Ako sam grešan, onda teško meni, ako li sam prav, glavu ne smijem dići - srvan sramotom, nesrećom napojen!

Ispravim li se, ko lav me nagoniš, snagu svoju okušavaš na meni,

optužbe nove na mene podižeš, jarošću većom na mene usplamtiš, i sa svježim se četama obaraš.

Iz utrobe što si me izvukao? O što ne umrijeh: vidjeli me ne bi,

bio bih ko da me ni bilo nije, iz utrobe u grob bi me stavili.

Mog su života dani tako kratki! Pusti me da se još malo veselim

prije nego ću na put bez povratka, u zemlju tame, zemlju sjene smrtne,

u zemlju tmine guste i meteža, gdje je svjetlost slična noći najcrnjoj.